I ter Stegen je po Vuku

Biti sportski komentator je uvijek bio nezahvalan i kompleksan posao, posebno kada je u pitanju najpopolarniji sport na planeti, fudbal. Percepcija učinka komentatora je generalno subjektivna kategorija i pitanje individualnog ukusa gledaoca, a koji zavisi od mnoštva faktora. Navijačka ostrašćenost, primjera radi, u velikoj mjeri muti objektivan pogled gledalaštva na komentatore prenosa i njihov rad.

S druge strane, postoje određeni osnovni postulati koje bi svaki iole ozbiljan sportski komentator morao da njeguje i primjenjuje: Poznavanje sporta o kojem se govori, objektivan pristup, glas i dikcija koji ne iritiraju. Dobar komentator mora imati osjećaj za mjeru.

Kategorija za sebe u komentatorskom kosmosu od davnina predstavlja izgovor stranih imena i prezimena tokom TV prenosa. Devedesetih, osamdesetih godina i ranije komentatori su konstantno bili izloženi iskušenjima i nedoumicama po ovom pitanju. Prije 30 i više godina informacije o fonetskim i fonetičkim finesama i pravilima u drugim zemljama i jezicima su bile praktično nedostupne, kako komentatorima tako i gledaocima. Konzumenti ispred malih ekrana nekritički i lakonski su prihvatali skoro sve što bi čuli od komentatora, lišeni bilo kakve mogućnosti provjere tačnosti izgovorenog na TV-u.

Posljednih 20-ak godina na ovom polju je došlo do drastičnih promjena u svakom smislu – podaci i informacije o klubovima, igračima, statistici i svemu ostalim su u međuvremenu dostupni svima. U našem slučaju i komentatorima i njihovoj publici u podjednakoj mjeri, maltene neograničenoj. U tehničkom smislu, sveopšta digitalizacija je znatno olakšala i pojednostavila posao komentatora u odnosu na analognu eru, ali je istovremeno i pojačala ranjivost komentatora. Svaka rečenica, svaki podatak, provjerljivi su u par sekundi, svaka greška se vidi i čuje.

Kada je u pitanju izgovor stranih imena i prezimena, današnjim sportskim komentatorima ne neuporedivo lakše nego njihovim kolegama prije tri ili četiri decenije. Lično ne očekujem i ne zahtijevam da komentatori sportskih TV prenosa budu ligvisti i eksperti za strane jezike, ne smatram da je pogrečan izgovor određenih prezimena neoprostiv grijeh. Posebno ako je riječ o kompleksnim jezicima u odnosu na južnoslovensko govorno područje i sportistima koji su nepoznati široj javnosti.

Marc-André ter Stegen ne pripada toj kategoriji. Golman njemačke reprezentacije već devet godina nastupa za jedan od najvećih i najpopularnijih klubova na svijetu i pojam je svakom ko bar površno prati fudbal. Golman Barcelone je fenomen i paradigma za neprofesionalni pristup i nedovoljnu posvećenost velikog, ogromnog broja komentatora na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Naime, spikeri svih regionalnih TV kuća njemačkog golmana godinama, konstantno i uporno nazivaju ter Štegen. Pretpostavljam da su se neki komentatori u početku vodili pravilom u njemačkom jeziku po kojem se pisano slovo S ispred slova T izgovara kao Š, a to kasnije svi drugi preuzeli. Navedeno pravila zaista postoji, ali postoje i izuzeci, a pravila su kod imena i prezimena svakako često izlišna i irelevantna. Prezime ter Stegen sa sve malim t bi, prije svega, svakom ko od jezika živi trebalo da zvuči atipično za jednog Nijemca. A, sve i da nije tako, pitam se da li ljudi kojima je komentarisanje fudbalskih mečeva profesija i svakodnevna aktivnost nikada ne slušaju i ne prate svoje kolege iz drugih zemalja i jezika. Onda bi čuli da niko od komentatora širom Evrope, od Španije, preko Njemačke, do Velike Britanije golmana Barce ne naziva ter Štegen, već ter Stegen, sa S i bez Š. Tako se naime ispravno izgovara prezime jednog od najpoznatijih golmana današnjice i jedino tako. Ovaj njemački fudbaler sa očeve strane ima holandsko porijeklo, odakle potiče i samo prezime. Da bi se saznao ovaj podatak dovoljno je da se ime i prezime ovog 30-godišnjeg sportiste unese u Google pretraživač i pročita jedan od prvih rezultata pretrage. Prije tri desetljeća ne bih kudio nijednog TV komentatora zbog ter Štegena, ali u eri maksimalne dostupnosti svih podataka o svemu i svakome smatram da je jedan od glavnih zadataka svakog komentatora detaljna priprema i poznavanje imena i prezimena aktera svakog prenosa. Ne treba naravno ići u krajnost i tražiti savršenu holandsku fonetsku interpretaciju prezimena Bergkamp (Berhkamp), kao što je i izgovaranje njemačkih preglašenih vokala Ö ili Ü kao E i I apsolutno prihvatljivo, tim prije jer se radi o glasovima koji ne postoje u našem jeziku ili jezicima. Ali, S i Š postoje.

Ter Stegen je na našim prostorima vjerovatno najekstremniji primjer ove vrste, ali ne i jedini. Javier Mascherano se ne preziva Maskerano nego Masćerano. Xavi nije Ksavi već Ćavi. Sličnih primjera ima i previše.

Ostavimo Internet i sveopštu dostupnost informacija za trenutak po strani i osvrnimo se na navike i običaje komentatora iz drugih zemalja po pitanju izgovora imena fudbalera iz njima stranih regija i jezika. Španski komentatori su krajem 90-ih godina itekako bili svjesni da se napadači Reala ne zovu Mijatovik i Suker, jednosatvno su bili lijeni da se potrude za bar donekle ispravniju interpretaciju. No, vremenom su spoznali da je ta sitnica zapravo stvar poštovanja i počeli da mijenjaju navike. Na kraju je Mijatović bio Mijatović i Španiji, a Modrić nikada nije bio Modrik. Thierry Henry je na ostvrskim TV kanalima dugo bio Henri, ali vremenom ni britanskim medijskim asovima nije bilo teško da izgovore Anri. Sergej Barbarez je po dolasku u Bundesligu bio Barbarec, kao da je autohtoni Nijemac, ali ubrzo ni njemačkim spikerima nije padalo teško da Z izgovore kao Z. Nekada davno bi Ivan Perišić u Njemačkoj po navici bio Perizik, ali i tamo su se promijenile ustaljene navike. Pa više nije teško ni pravilno izgovoriti prezime Błaszczykowski. Bvaščikovski nije ništa kompleksnije za izgovor od Blažikovski.

Poenta je u profesionalnom pristupu poslu. Sportski komentatori za vrijeme prenosa najviše i najčešće izgovaraju upravo imena igrača, više od svih drugih pojmova. To im je osnovni segment pri komentarisanju i tu, barem u današnje doba, nemaju pravo na permanentne kardinalne greške.

Ništa manje nije bitna ni već navedena kategorija poštovanja i opšte kulture u javnom prostoru. Svjedočio sam slučajevima iz Španije i Njemačke gdje su sami sportisti javno ukazivali na to da im se u prenosima i drugim TV formatima pogrešno izgovara ime, te demonstrirali kako je ispravno. U svim meni poznatim primjerima komentatori i reporteri bi to uvažavali i primijenili u praksi. Ili bi se bar maksimalno potrudili.

Kada je na ljeto 2003. u Partizan došao poljski fudbaler Tomasz Rząsa, gro srpskih medija po automatizmu je govorio i pisao o Tomasu Raši ili Rzasi. Zanemarimo činjenicu da je i prije 20 godina internet bio dovoljno razvijen izvor osnovnih informacija o izgovaranje poljske ortografije, s obzirom na to da ni dvije decenije kasnije nema pomaka po tom pitanju. Sam Rząsa je nedugo po dolasku u Beograd više puta javno objašnjavao kako mu se tačno izgovara prezime. Naime – Žonsa. Tomaš Žonsa. Ništa što bi ijednom južnom Slovenu predstavljalo i najmanji problem. Sve i jedan jezik i dijalekt južnih Slovena sadrži svaki glas imena Tomaš Žonsa. Frapantno je koliko komentatora i novinara generalno nikada nisu ni pokušali da Poljaka nazovu pravim imenom. U brojnim medijima je do danas ostao Raša i Rzasa. Pritom je riječ Rzasa neuporedivo teže izgovoriti nego Žonsa ako ste govornik jednog od južnoslovenskih jezika.

Svi novinari znaju da se prezime turskog predsjednika izgovara Erdoan, uprkos slovu G. Zašto je onda Gündogan Gundogan, a ne Gundoan?

Jedan od najpoznatijih njemačkih fudbalskim TV komentatora prije par godina je pričao o počecima svoje karijere krajem 90-ih godina, kada je internet bio potpuno neupotrebljiv kao izvor bilo kakvih informacija. Prva utakmica koju je komentarisao (iz studija) je bio brazilski derbi Corinthians – Botafogo, sastave ekipa je prepisao sa brazilskog TV signala pred sam početak utakmice, a sami igrači i njihova imena su mu bili nepoznati. Iako ni malobrojnim gledaocima tog noćnog prenosa, a ni samoj TV kući ni najmanje nije bilo bitno kako je izgovarao imena fudbalera, samom komentatoru je veoma smetala činjenica da je u potpunom neznanju samo nagađao i proizvoljno izgovarao imena aktera sa terena, zasigurno posve pogrešno. Par dana kasnije, uoči sljedećeg prenosa brazilske lige, mladi komentator se dosjetio najlogičnijeg rješenja za problem brazilskih imena i prezimena: Nazvao je brazilsku ambasadu u Njemačkoj i pitao za pomoć i na kraju imao njemačku transkripciju 30ak brazilskih prezimena. Na isti način je saznao kako se izgovara ime francuskog fudbalera porijekla sa Madagaskara: Éric Rabésandratana.

Pravilan izgovor glavnih aktera sportskih prenosa je esencijalna stvar, trivijalnosti iz njihovih privatnih života su suvišne i nebitne. Greške su prirodna stvar, nerijetko su komične i samim tim i poželjne. Ali, kada se konstantno ponavljaju, stvar postaje neprijatna u svakom pogledu.

Estadio de la Cerámica, stadion Villarreala, ne zove se Keramika nego Seramika.

KOMENTARIŠI

Trenutno nema komentara za ovu vest.

SLIČNE VESTI