Lijepo je kada igraš moderan fudbal, sa tranzicijom koja uništava protivničke ekipe.
Današnji fudbal je zasnovan na brzini, fizički perfektno pripremljeni igrači su neophodni ukoliko želite da idete u korak sa ostatkom Evrope i budete dio, ako ne samog krema, onda drugog ešalona evropskog fudbala.

Naravno, za sve gore navedeno vam je potreban novac. Zapravo, potrebno je mnogo novca. U situaciji u kakvoj se nalaze klubovi iz Srbije, bez privatnih investitora koji bi driješili kesu na zlatne noge najboljih ili onih igrača koji su barem jedan korak iza njih, takvo nešto je nemoguće. Privatizovani klubovi na Balkanu funkcionišu normalno i rezultati koje ostvaruju se podrazumijevaju (čitaj Ludogorec, CSKA Sofija, Rijeka, Osijek...). Dva beogradska velikana su odavno prestala da grcaju u dugovima; sada se dave dok konačno ne izgube dah od plivanja u više desetina miliona eura neizmirenih obaveza prema državi i još ko zna koliko prema bivšim i aktuelnim stručnim i igračkim kadrom. Ako bismo se vodili primjerima nekih mnogo razvijenijih država (čitaj Škotska), naišli bismo na slučaj Glazgov Rendžersa koji su izbačeni u najniži rang tamošnjeg fubala zbog duga prema državi, koji nije ni blizu onog koji imaju "vječiti" prema svojoj domovini. Nemoguće je dovoditi mnogo igrača sa strane u takvoj finansijskoj situaciji...
Čekajte malo, ovo je država Srbija, nije tu kraj priče...
Crvena zvezda je petorostruki uzastopni šampion Srbije, dvostruki uzastopni osvajač Duple krune, učesnik evropskih kupova, nokaut faza istih... Od tih evropskih takmičenja dobija se ozbiljan novac... Za klubove koji nemaju dugovanja, ozbiljan novac. Za klub koji ima 60 miliona eura neizmirenih obaveza prema matici i godišnji budžet od 30 miliona evropskih novčanica ni dvadesetak miliona od grupne faze Lige Šampiona ne znači puno, a ona se ni ne igra svake sezone. Taj novac je dovoljan da pokrije godišnje obaveze kluba, bez mogućnosti da rukovodeći kadar od zarađenog parcijalno vraća dug državi i oslobađa klub pritiska. Uzmimo u obzir da Crvena zvezda ne živi od prodaje igrača, oni transferi od sedam cifara su česti kao Halajeva kometa, pa dolazimo do glavne teme u ovom tekstu. Kako klub sa tolikim problemima može sebi da priušti luksuz da dovodi višemilionska pojačanja i da im poslije nekoliko mjeseci lijepi etiketu na kojoj piše "promašaj"?
Čaušić, Ebesilio, Jirka, Tomane, Garsija, Van La Para, Falčineli, Ohi, Pičini, Rišairo Živković, Motika, Kafu, Jevtović, Falko, Dioni...
Izvinjavam se onima koje sam zaboravio, ali spisak je podugačak i trebalo bi dosta vremena da bi se sve "bombe", kako su ih mediji u Srbiji nazivale, pronašle u arhivi i stavile u ovaj tekst. Lako je ubosti par dobrih igrača kada dovedeš deset ili dvadeset, svaka čast sportskom sektoru Crvene zvezde na tom uspjehu. To bi vjerovatno velika većina vas što čitate ove redove mogla da uradi. Danas je čitav skauting igrača dostupan na jutjubu i zaista nije prevelika filozofija naći fudbalera koji zadovoljava kriterijume koji su potrebni za stil igre koji njeguje klub. Da li je u pitanju neznanje ili bahaćenje, ne znam, ali sportski sektor Zvezde bi na osnovu gore navedenih fudbalera i novca, koji su u situaciji kada je njihov klub u finansijskim problemima u kakvima jeste, bili smijenjeni u bilo kojem ozbiljno organizovanom klubu. Crvena zvezda trenutno ima 10 igrača sa stranim pasošem u rosteru, od kojih 6 može da igra ligaške mečeve. Partizan takav luksuz sebi ne može da priušti. Partizan nema mogućnost da sebi dozvoli da plati igrača više miliona eura i da ga poslije pola godine otjera kao da je omladinac kojem ne žele da daju profesionalni ugovor. Sjećamo se razapinjanja Sejdube Sume od strane medija poslije par mjeseci nakon dolaska u Partizan. Proglašen je najvećim promašajem, po njemu je bacano i drvlje i kamenje... Natko je na udaru medija jer ne pokazuje ono što se od njega očekuje na "početku" njegove karijere, u 34. godini. Takođe, sjećamo se natpisa u medijima koji su etiketirali Van La Paru, Garsiju, Dionija kao promašaje. Čaušić je oštro kritikovan od redakcije Mozzart sporta jer ne pruža partije u skladu sa svojim potencijalom i cijenom. Da, njih se ne možemo sjetiti, jer oni nisu nikada napisani. Možete često čitati u digitalnim medijima pred veoma bitne mečeve kako u Partizanu ne funkcioniše ništa, dugovi se, kao i ostali problemi, gomilaju i ne vidi se izlaz iz situacije. Na suprotnoj strani sve cvjeta, situacija je nikad bolja, problemi ne postoje. Do revizije i ulaska organa UEFA u knjige poslovanja... Kakvi su i da li su to dvostruki aršini, ne znam, nije na meni da pričam. Poenta ovog teksta je bila da ljudi znaju kako se posluje i kako se dolazi do rezultata na jednoj i na drugoj strani.
Svaka vama čast, drage komšije, na prikazanoj igri na početku ove sezone, na Kangvi, Bukariju, Mustafi, Bajazitu... Kako je ko radio, vidjeće se kad se budu svodili računi. Sjutra ili za deset godina.

A vi kojima je Partizan na i u srcu, zapamtite, sve će proći, Partizan ostaje da živi vječno. Zato se okupimo oko kluba, jer smo mi navijači jedino što mu je ostalo i jedina smo slamka spasa za koju može da se uhvati. U četvrtak svi na stadion. Prije i nakon meča skandirajte, omalovažavajte koga hoćete, u toku meča momcima je potrebna podrška.