Kakav klub!

Hamburger SV ili jednostavno HSV. Jedan od najvećih, najtrofejnijih i najpopularnijih fudbalskih klubova u Njemačkoj. Jedan od samo tri njemačka kluba koji su osvajali Ligu šampiona tj. Kup evropskih šampiona, jedan od klubova sa najviše titula šampiona Njemačke. Ali, i klub koji je u minulih deset i više godina postao poznat kao posrnuli gigant, kao tragična pojava. Klub koji je u roku od samo dvije godine iz najbizarnijih razloga odbio usluge imena koja će uporedo sa njegovim posrnućem postati uspješni na najvišem nivou: Jürgen Klopp nije bio obrijan, Marcelo prenizak, a Garath Bale netalentovan.

Osnovan 1887. godine, HSV je najstariji klub u njemačkom profesionalnom fudbalu. Tradicija i historija su glavni stubovi klupskog identiteta, ali su u jednom momentu postali i najteže breme, veliki teret koji je klub iz godine u godinu vukao na dno. Teret koji je od 2010. iz sezone u sezonu bivao sve tegobniji. Te 2010. godine nekadašnji velikan zapao je u veliku krizu identiteta, rezultatske ambicije gubile na značaju, a jedini faktor identifikacije i samopoštovanja postao status jedinog njemačkog kluba koji je od početka bio prvoligaš i nikada nije ispadao u niži rang.

Iz godine u godinu HSV je srljao ka ambisu, da bi svaki put ipak nekako uspijevao da se spasi i čudesno ostane jedini vječni prvoligaš.

U maju 2018. desilo se što je bilo neizbiježno, a nezamislivo – HSV je prvi put od osnivanja ispao u drugu nacionalnu ligu. Mi navijači smo tu istorijsku cezuru podnijeli emocionalno, ali prije svega dostojanstveno i ponosno. Relativno brzo smo uz to i shvatili da smo se konačno oslobodili nepodnošljivog tereta i osjetili ogromno olakšanje.

HSV se u međuvremenu od vječnog prvoligaša pretvorio u trajnog drugoligaša. Prve tri sezone u 2. Bundesligi protekle su na skoro identičan način – Hamburg u prvom dijelu sezone dominira i briljira, nakon zimske pauze redovno dođe do , da bi na proljeće u odlučujućoj fazi svake godine doživio neobjašnjiv mentalni i rezultatski krah i na dramatičan, tragičan način propuštao povratak u elitno društvo. Aktuelna sezona ipak ne liči nikako na prethodne, dijametralno se razlikuje u svakom smislu. Padove forme, rezultatske krize i lomove klub je proživljavao tokom cijelog prvog dijela utakmice, krajem zime ponovo djelovao kao nemoćan i osuđen na vječnu kaznu druge lige.

Kakav je moj odnos prema HSV? Pa, ja volim Partizan, ali zaista iskreno i intenzivno gajim i velike emocije prema hamburškom klubu. Davne 1995. ovaj klub je izabrao mene i nepovratno me vezao za sebe. Od septembra 2019. do aprila ove godine okolnosti pandemije nisu mi dozvoljavale da odem na utakmicu svog kluba, na stadion koji me još davno u velikoj mjeri oblikovao i socijalizovao. Prilika se ukazala 16. aprila 2022., HSV je u večernjem terminu ugostio Karlsruhe, a sama utakmica nije imala skoro nikakvog rezultatskog značaja. Veliki HSV je šest kola prije kraja sezone zauzimao sedmu poziciju na tabeli uz zaostatak od ogromnih 10 bodova za trećim mjestom koje vodi u baraž za prvu ligu, te 12 bodova za prva dva mjesta koja vode direktno u elitni rang. U opuštenoj atmosferi, lišen rezultatskog pritiska i stresa, uživao sam u svemu. U dobrom fudbalu i pobjedi, ali prevashodno u konačnom povratku na jedno od mjesta koje zovem dom. Uživao sam u uspomenama, pogledu na plave tribine i bijeli krov, bio svoj na svome.

Samo 20ak dana kasnije ponovo ću se uputiti na Volksparkstadion u Hamburgu, ovaj put sa starim društvom iz školskih dana. Ono što je samo par sedmica ranije djelovalo kao utopija, 7. maja postalo je realnost. HSV je nanizao pet pobjeda uzastopno, nekoliko timova iznad njega počelo je da prosipa bodovnu prednost i regionalni derbi sa bratskim klubom iz Hannovera odjenom je postao velika prilika za senzacionalni povratak u 1. Bundesligu. Pobjeda bi HSV dovela na treće mjesto samo kolo prije kraja prvenstva i stavilo ga u poziciju da u posljednjem kolu sam odlučuje o svojoj sudbini. Treća pozicija na tebeli i plasman u barać bi u tom slučaju bila osigurana, a postojale bi i teoretske šanse da se zauzme i drugo mjesto koje direktno vodi u elitni rang.

Višegodišnja agonija, borba za goli život u prvoj, ispadanje u drugu, te očajnički pokušaji povratka u prvu ligu, ostavili su bolne tragove na nama navijačima i stvorila velike traume. Iz trauma se vremenom izrodio i ogroman fatalizam, tačnije defetizam koji nam je protekle subote nepogrešivo nametao uvjerenje da je ova neočekivana šansa zapravo idealna konstelacija za još jedno razočarenje i da će HSV po navici uraditi sve da ne iskoristi priliku koja mu se ukazala. Da se ova sezona zaista razlikuje od ranijih dokazala je ekipa Hamburga na terenu koja je od prvog trenutka bila vidno samouvjerena i sigurna u pobjedu. Nakon odlične igre i velike borbe Hannover 96 je savladan sa 2:1 i HSV po prvi put od ispadanja u posljednje kolo ulazi sa realnim izgledima za prvu ligu, držeći u svojim nogama najmanje treće mjesto i baraž. Ova sezona je drugačija.

Iako se kao i svi zaljubljenici u plavo-bijelo-crne boje beskonačno nadam povratku u rang u koji ovaj klub i pripada, nisu ni utakmica ni sam rezultat bili glavni razlog za erupciju emocija koju sam osjetio u subotu, koju osjećam i dalje. Nije to ni senzacionalna prilika koja se ukazala.

Prvi nalet emocija, ponosa i divljenja izazvan je spoznajom da je stadion već sedmicama unaprijed bio rasprodat. Dakle, u periodu kada nije bilo skoro nikakvih izgleda za prvom ligom. 57.000 ljudi je nevezano za rezultatski uspjeh ili neuspjeh demonstrativno stalo iza svog kluba, oprostivši mu sve što im je u proteklih 12-13 godina prieredio. Oprostili smo mu ultimativno sve traume, torture i bolove kojima se ne zna broj. Svih nas 57.000 došlo je sa samo jednim ciljem – da se pomirimo sa našim klubom. Da podvučemo crtu i bolnu prošlost ostavimo iza sebe. Ulaskom na stadion vidio sam odmah, shvatio i osjetio da smo svi samo iz tog jednog razloga tu, da je rezultat sada sekundaran.

Stadion, po prvi put od 2019. ispunjen do kraja, izgledao je veličanstveno. Pomirenje se već desilo, prošlost je konačno ostala iza nas. A, onda se desilo još nešto, u toj mjeri i na taj način potpuno neočekivano. Od prvog minuta utakmice kompletan stadion je počeo da pjeva klubu, sve do samog kraja. Ja, koji sam na istom stadionu proveo mnoštvo velikih trenutaka, gledao nebrojeno velikih mečeva i doživio nezaboravne navijačke momente, nikada nisam doživio i osjetio ovu energiju i ljubav neopisivog intenziteta kao u subotu. Bezuslovna ljubav prema klubu, oslobođena svih okova i rana, neukaljana, naivna, iracionalna i nelogična.

Magiju momenta kada preko 50.000 ljudi i pola sata nakon utakmice stoji na tribinama i pjeva klubu nemoguće je opisati i naslikati.

Taj spontani emocionalni cunami svima nama je u konačnici pokazao koliko velik je naš HSV. Klub koji se preko deset godina svim silama i sistematski trudio da padne što niže, da se samoponizi na sve moguće načine, izvrgne ruglu i ismijavanju. Klub koji se tako često blamirao, probijajući sve okvire bizarnosti i apsurda. Sve to, ali i brojni periodi slave i uspjeha iz prošlosti, čine klub jedinstvenim i posebnim. Velikim u istinskom smislu ga čini međutim nešto drugo – magija i čarolija od subote. Veličinu kluba definiše količina, intenzitet i snaga emocija koje budi u ljudima. HSV izaziva ekstremne emocije kod enormno mnogo ljudi. Zato je i dalje ogroman klub čija veličina se ogleda u silini i sjaju emocija kojima zrači.

I ja sam se pomirio sa svojim klubom. I još jednom zaljubio.

KOMENTARIŠI

Trenutno nema komentara za ovu vest.

SLIČNE VESTI