Iako je možda i suvišno, našeg današnjeg sagovornika moramo predstaviti u najkraćim crticama, čisto da bismo i sebi i drugima vizuelno predočili o kakvoj se veličini radi.

Jedna od glavnih karika možda i najjače klupske ekipe u istoriji evropske košarke, jedna od glavnih karika nesumnjivo najjače i najdominantnije neameričke nacionalne selekcije svih vremena, učesnik najlegendarnijeg olimpijskog turnira u istoriji košarke i sudionik dva duela protiv najvećeg, najjačeg, najboljeg i u svakom smislu naj tima, koji je ikada igrao košarku.

Nosio je dresove i Jugoplastike i Zadra i Cibone, ali i Panatinaikosa i Olimpijakosa, vjerovatno je jedini kod kojeg ovo ne djeluje ni najmanje čudno, nimalo neprirodno.

Četiri godine je bio i član jedne od dvije najveće, najtrofejnije i najznačajnije NBA organizacije svih vremena - Boston Celtics.

Ova jedinstvena karijera krunisana je 2018. godine prijemom u Kuću slavnih - Naismith Memorial Basketball Hall of Fame u Springfieldu. Na svečanoj ceremoniji u društvo izabranih zvanično ga je uveo i pratio Larry Bird, jedan od najvećih koji su igrali ovaj sport. I to ukazuje ko je i šta je naš sagovornik. Sam prijem u Hall of Fame govori dovoljno, u košarci "nema dalje"

Dino Rađa je jedan od najboljih i najvećih košarkaša svijeta svih vremena. No, i pored svih trofeja, medalja, dostignuća i popularnosti, Dino Rađa je i dalje ostao čovjek, predstavnik istinski čistih moralnih i ljudskih vrijednosti, ostao je autentično "splitsko dite".

 

Dino, kako ste? Kako se nosite sa ovim vanrednim okolnostima, pod kojima svi živimo već punih godinu dana?

Kao i većina - kuća, žena, djeca, serije... Nije prijatno, ali ja sam sportaš, navikao sam na disciplinu, tako da i ovo sve podnosim bez većih problema.

 

Poznato je da ste od ranih dječačkih dana mnogo vezani za Hajduk i da je fudbal kroz "bile" bio vaša prva ljubav. Kako se na kraju desila košarka?

Hajduk je u Splitu tradicija i dio gradskog identiteta, tako da se sva dica po nekom automatizmu vežu za Hajduk i nogomet. Što se tiče mojih afiniteta u tom pravcu, volio sam igrati nogomet na ulici, ali nisam nikada bio dovoljno talentiran da bi me neko pozvao u Hajduk. Kasnije sam dosta narastao, dostigao tjelesnu visinu neprikladnu za nogomet, i na kraju završio u košarci. Dakle, taj tjelesni razvoj je ključno utjecao da se počnem baviti košarkom, a ne zato što sam mislio da ću napraviti neku karijeru i biti uspješan.

 

Pratite li Hajduk i dalje?

Kada god stignem, gledam utakmice na televiziji, a ako ništa drugo, uvijek ispratim rezultate. Nema taj odnos ni rezona, ni razuma. To je neka ljubav koja nema veze sa rezultatima, uspjesima ili neuspjesima. Meni je nebitno da li su prvi ili deseti, isto bih ih uvijek pratio i gledao. Naravno da bih više volio da su prvi, a ne deseti, ali na kraju je zaista nebitno. Ljubav prema klubu je iracionalna kategorija.

 

Slažete li se sa procjenom da su za Vas i tu cijelu vašu generaciju, koja je do danas po opštim shvatanjima najbolja i najdominantnija u analima evropske košarke, Svjetsko omladinsko prvenstvo u Bormiju 1987. i sistem rada i priprema, koji je prethodio pohodu na sami vrh, bili ključni faktor za sve što je uslijedilo nakon toga, a što je po mnogim osnovima jedinstveno i neponovljivo?

Na ovim prostorima se u to vrijeme radilo vrlo kvalitetno, temeljno i sistemski. Međutim, sve to je bio i jedan jedinstven splet sretnih okolnosti. Ja sam imao sreću da radim i sa Božom i sa Karijem i sa Dudom i sa Krešom, tako da sam po tom pitanju bio sretniji nego pametniji.

Kad je u pitanju ta generacija košarkaša, opet govorimo o drugoj vrsti sreće - da se rodiš u istom periodu kao Dražen Petrović, Toni Kukoč, Vlade Divac i cijela ta plejada ljudi, koji su promijenili tijek svjetske košarke. Uz sav taj rad i sistem, svi mi smo ipak imali i tu veliku sreću da se rodimo u istom periodu.

 

Da li ste u toj prvoj fazi bavljenja košarkom imali neki igrački uzor?

Gledajte, u to vrijeme nije bilo interneta, na televiziji su se rijetko prenosile košarkaške utakmice, a o NBA si mogao tu i tamo pročitati tek pokoju rečenicu u novinama. Samim tim, niko od nas se objektivno nije ni mogao vezati na bilo kakav način za neke igračke veličine izvan lokalnih razina. Ti uzori su bili igrači iz tvog grada, tvog kluba. Ja sam, recimo, gledao Jerkova kako igra i učio od njega, orijentirao se prema njemu.

 

Dotakli smo se maločas načina i kvaliteta rada i stvaralaštva u košarci u bivšoj Jugoslaviji, koji je decenijama donosio rezultate na najvišem mogućem nivou. Zašto danas nema takvog ili barem sličnog sistemskog pristupa u košarci na istim tim prostorima? Okolnosti se jesu drastično promijenile, ali djeluje da se ni ne pokušava stvoriti koncept rada po sličnom principu kao tada.

Promijenila su se vremena, promijenili su se interesi. Danas klinci imaju mali milijun interesa i hobija, dok smo mi imali samo dva interesa u svakodnevnici - škola i trening. Današnje mlade generacije su izložene raznim utjecajima, svim ti ekranima, telefonima, tabletima, internetu, i uz sve to brzo gube fokus na bilo što. Prebrzo postaju igrači, prebrzo postaju zvijezde i onda uglavnom prestanu sa radom. Dok mi ranije nismo imali šta drugo raditi i bili smo potpuno posvećeni radu i učenju. Okolnosti su se promijenile, ali je i nedostatak sistema i dugoročne strategije u pitanju. Većina mladih košarkaša danas previše žuri, pokušavaju preko noći postići i naučiti nešto, što se uči godinama. Žure, preskaču stepenice u razvoju, a to se u većini slučajeva pokazalo neuspješnim.

 

U tom kontekstu imamo i aktuelne primjere Marija Hezonje i Džanana Muse, koji su jako rano otišli u NBA, gdje nisu uspjeli da se snađu, te bili primorani da se vrate u Evropu i "spašavaju" karijere. Da li su upravo to rezultati te žurbe, o kojoj govorite?

Da, svakako. Ne samo njih dvojica, tu su i Žižić i Bender i mnogi drugi, koji su otišli prerano u NBA, koji su preskočili neke bitne stepenice.

 

Koliko je vama i razvoju vaše karijere značilo trogodišnje iskustvo igranja i života u Rimu, u koji ste otišli kao višestruki evropski prvak i na klupskom i na reprezentativnom nivou, posebno kasnije u NBA?

Prvo, ja sam u Rim otišao sa 23 godine, a neki danas idu u NBA sa 19. A, značilo je puno, zato što sam ja u tamo sazrio i kao igrač i kao ličnost. Uz sve uspjehe sa Jugoplastikom, ipak sam ja bio u svom gradu, u svojoj kući, okružen roditeljima i prijateljima, dok sam u Rimu bio po prvi put sam, prepušten sam sebi u potpuno novom, stranom okruženju, kao skupo plaćen stranac izložen pritiscima i očekivanjima. Tako da mi je taj međukorak u svakom slučaju dosta pomogao da kao osoba i čovjek odrastem, ne samo kao igrač.

 

U NBA ste potom otišli kao zrela i odrasla ličnost. Kako ste doživjeli sve to, s obzirom da je NBA kosmos u to vrijeme i dalje bio nešto tajanstveno i nedodirljivo iz evropske perspektive?

Ne može se to danas nikome opisati na pravi način. Danas se sve zna, sve je već viđeno, sve je dostupno i dodirljivo. Posebno kada je Boston u pitanju, teško je danas opisati taj osjećaj i tu fascinaciju, a znamo svi da su NBA prije svega Boston i Lakersi, pa onda svi ostali.

Osjećao sam ogromnu čast. Kada sam prvi put bio u Boston Gardenu i trebao ući u igru, osjećao sam i jezu i nevjericu. Dvorana, u kojoj je "Havlicek stole the ball", a ja dite iz Splita, gledam one zastave sa trofejima, gledam one brojeve pod krovom... Jeza, fascinacija i čast. Međutim, već sam bio dovoljno iskusan i zreo da sve to zaboravim i ostavim po strani u momentu, kada uđem u igru. Na parketu sam igrao svoju igru i sve to okolo nije utjecalo na mene, a to je bio rezultat ranije stečenog iskustva. Ponavljam, ja sam u Italiju otišao sa 23, a u NBA sa 26 godina, tako da sam sve to dočekao puno spremniji i zreliji od ovih klinaca, koji sa 19 godina idu u NBA.

 

Kako su vas dočekali u Bostonu? Da li su vam neki od iskusnijih igrača pomagali pri integraciji?

Svi su bili super, svi su me dočekali i prihvatili fenomenalno, cijela ekipa. Tu prvu sezonu je sa mnom igrao "Chief" (Robert Parish, op.a) i on mi je zaista puno pomagao. Nisam imao baš nikakvih problema da se uklopim.

 

Da li su te četiri godine u Bostonu, ako ostavimo Split po strani, bile i najljepši period u karijeri?

Svaki period je bio na neki način poseban. Meni je bilo fenomenalno svugdje gdje sam igrao, u Rimu, Ateni, Zadru, kao i u Bostonu. Ni u jednom slučaju nisam pogriješio pri odabiru kluba i sredine, svuda sam bio dočekan i primljen na najljepši način. Iz svakog od tih gradova nosim zaista prelijepe uspomene.

 

Na ljeto 1999. godine se očekivalo da karijeru nastavite u Grčkoj ili u nekoj od drugih vodećih evropskih liga. No, na kraju senzacionalno završavate u Zadru. Kako je došlo do toga?

Nakon isteka ugovora sa Panatinaikosom sam bio u Splitu i čekao ponude. Zadar mi je ponudio da treniram sa njim, a budući da sam već bio prošao kroz fazu kondicije, trebalo mi je košarke i otišao sam trenirati sa njima. Onda su ljudi tamo poludili, nastala je prava euforija i uslijedilo je nagovaranje da ostanem. Kasnije, kad su stigle ponude iz drugih zemalja, nisam imao srca odbiti Zadar i ostao sam. Nisam se nikada pokajao, nisu pare najbitnija stvar, a ta godina u Zadru je bila nezaboravna.

 

Kako ocjenjujete trenutno stanje u evropskoj, regionalnoj, a i hrvatskoj košarci?

Već smo se dotakli činjenice da se više ne radi kao ranije. Nema dugoročne strategije, sve mora ići brzo i odmah. Ni klubovi, ni igrači nemaju tu svijest da, ako želiš otvoriti kafić, u taj kafić moraš stalno ulagati razne resurse, da bi ti konstantno nešto donosio. Svi bi da zarade pare na brzinu.

Osim toga, ovaj sukob FIBA-e i Eurolige je nanio dosta štete svima u evropskoj košarci. Dotakli smo se teme, o kojoj se može pričati danima. Cijela problematika je dosta kompleksna i opsežna.

Te neke tendencije kopiranja NBA modela su po meni pogubne i nepotrebne. Evropska košarka ima svoj autentičan identitet i nesuvislo je praviti od nje neku blijedu kopiju NBA. Meni je danas draže gledati Euroligu nego NBA. NBA se svela na zakucavanja, trice i igru bez odbrane. To je tamošnjoj publici očigledno interesantno i to je skupo prodan proizvod u vidu zabave. Uz dužno poštovanje, ja mislim da se u Evropi igra bolja košarka, košarka kao materija i timska igra. NBA košarka se svela na individualni kvalitet i indivudualne poteze, ranije su Harlem Globetrottersi bili zaduženi za tu vrstu zabave. Mnogima se to sviđa, meni ne. Njihov MVP igrač iz zadnje dvije godine nijednom evropskom klubu, po meni, ne bi po automatizmu donio naslov prvaka Evrope, nemam tu nikakve dileme. Većina vrhunskih euroligaša bi ga timski zatvarala, jer se kod nas košarka i dalje igra timski i strateški.

 

Gdje je u svemu tome regionalna košarka kod nas i kakva joj je perspektiva?

Jedini spas je u dogovoru i zajedničkom, strateškom nastupu. Jasno mi je da je to teško, ni ovi iz Njemačke i Španjolske se ne mogu dogovoriti kad je lova u pitanju. Međutim, regionalne lige, koje imaju prohodnost u evropska takmičenja, prije svega u Euroligu, jedina su perspektiva za sve. Prohodnost nacionalnih i regionalnih liga ka Euroligi ključna je stvar za opstanak košarke u Evropi.

 

Da li ova aktuelna generacija hrvatskih košarkaša u dogledno vrijeme može reprezentaciji donijeti neki uspjeh u vidu trofeja ili medalje?

Mislim da može. Imamo vrlo kvalitetnu ekipu i uz ovih nekoliko NBA igrača sa ozbiljnom minutažom, uz iskusne i ostvarene igrače iz Eurolige, te uz nekolicinu domaćih talenata, mislim da se možemo potući za medalju na najvećim takmičenjima. Sve, naravno, pod uvjetom da svi budu na okupu i da nema povreda. Ta kompletna ekipa bi imala u rukama borbu za medalje.

 

Pratite li domaće igrače u NBA i njihove timove? Koliko daleko mogu Bojan Bogdanović i Utah Jazz?

Pa, pratim uglavnom samo ove naše igrače i njihove učinke, ali ne mogu se prisiliti da gledam utakmice. Utah djeluje ozbiljno, čini se da su im se posložile neke kockice, ali vidjet ćemo kako će to izgledati kad počne play-off. Zbog njega im svakako želim da idu do samog kraja, iako to nama kao reprezentaciji ne bi odgovaralo.

 

KK Split, vaš matični klub, nakon dugog perioda na marginama se vratio na regionalnu košarkašku mapu. Smatrate li to prvim korakom ka trajnom ozdravljenju splitske košarke?

Teško je to sad procijeniti. Jedna godina ne znači ništa. Ja sam se 2003. bio vratio i osvojili smo prvenstvo Hrvatske, a iz toga nije nastalo ništa kao trajni rezultat. Treba se posvetiti radu sa sopstvenim podmlatkom, ta djeca moraju biti srce i kičma ekipe, treba im konstantno davati šansu i gurati ih. To važi za sve klubove, ne samo za Split. Samo tako se može stvoriti identifikacija publike sa ekipom.

 

Vratimo se na vašu igračku karijeru. Protiv koga vam je bilo najteže igrati, bilo da su u pitanju nastupi u klubovima ili u reprezentacijama? Možete li izdvojiti nekog igrača?

To je nemoguće. Karl Malone ili Charles Barkley, Shaquille O’Neal, Patrick Ewing ili Hakeen Olajuwon - koga tu izdvojiti? Previše je tu bilo igračkih veličina da bi se pravio bilo kakav izbor samo jednog.

 

Ni ovo sigurno nije jednostavan zadatak: Kako bi izgledala idealna petorka igrača sa kojima ste igrali zajedno kroz karijeru?

Idealna petorka mojih suigrača? To je vrlo jednostavno: Dražen, Zdovc, Toni, Divac i ja.

 

Da li ste i dalje u kontaktu sa nekim od ovih i ostalih igrača iz te generacije?

Naravno, kako da ne. Pa, cijela ta ekipa iz Bormija ima svoju grupu na Viberu i svakodnevno smo u kontaktu.

 

Ko je najbolji igrač sa kojim, a ko najbolji protiv kojeg ste igrali?

Najbolji suigrač je Toni Kukoč, najbolji protiv kojeg sam igrao je definitivno Michael Jordan.

 

Kroz karijeru ste sarađivali sa brojnim vrhunskim trenerima. Da li je neki od njih imao ključni i odlučujući uticaj na razvoj i tok vaše karijere?

Teško je nekog izdvojiti, ali ipak je to bio Božo. Sa njim sam najviše i najduže radio, proveo najviše sati na treninzima i pripremama. Ovi ostali iz tog ranog perioda su bili reprezentativni treneri, sa kojima sam provodio samo ograničene vremenske periode, dok sam sa Božom proveo četiri godine konstantnog rada i učenja.

S druge strane, ključnu ulogu na samom početku mog bavljenja košarkom imao je Slavko Trninić. U tom ranom periodu sa nekih 17-18 godina, kada su se stvarale te neke radne navike, on je imao presudan utjecaj na mene u tom smislu.

 

Igrali ste za žute, zelene, crvene, plave. Koja boja vam je najdraža?

Žuta, bez konkurencije.

 

Gdje se živi ljepše, u Evropi ili u Americi?

U Evropi, i to višestruko ljepše. Posebno na ovim našim prostorima, ali i u Italiji, Španjolskoj ili Grčkoj, ljudi se puno više druže, otvoreniji su i srčaniji. Humanije se živi nego u Americi.

 

Kao nekog, ko je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina odrastao uz one brojne, epske duele vaše Jugoplastike i beogradskog Partizana na domaćoj sceni, zanima me šta vi smatrate glavnim razlogom zašto se iz većini tih dvoboja Jugoplastika izlazila kao pobjednik? Po igračkom kvalitetu i talentu nije bilo velikih razlika između ta dva tima, maksimalno u nekim nijansama. Zašto je na kraju vaš tim ipak redovno bio uspješniji?

Mislim da smo mi bili malo discipliniraniji. Kod nas je disciplina općenito bila na jednom jako visokom nivou, kod njih za nijansu manje, i mislim da je to bilo presudno. Kod nas je bilo nezamislivo da igrač noć pred utakmicu nije kod kuće ili u hotelskoj sobi. To je nama jednostavno bilo usađeno u mentalitet. Božo je svakako doprinio tome, ali to je generalno bio sistem, po kojem je taj klub bio vođen i po kojem je funkcionirao u to vrijeme.

 

Mnogi tvrde da su to do danas dvije najbolje i najkvalitetnije ekipe Evrope na klupskom nivou.

Da, definitivno.

 

Motor, kojim ste obišli i Evropu i Afriku, bio je vaša velika strast. Šta se na kraju desilo s njim?

Tim motorom sam ja četiri puta obišao cijelu zemaljsku kuglu, kad je kilometraža u pitanju. Na kraju sam nadrljao ispred svoje kuće. Neka cura nije gledala, preletjela preko crvenog svjetla na semaforu i to je bilo to. Dobro sam prošao na kraju, nije bilo posljedica.

 

Vaše veliko prijateljstvo sa Miloradom Bibićem Mosorom, pokojnim novinarem i sudijom, preraslo je u legendu i ispričali ste već bezbroj anegdota i doživljaja u vezi s tim. S moje strane samo jedno pitanje: Da li je tačno da ste Goran Sobin i vi jednom prilikom nasred Bračkog kanala, usred noći, Mosora bacili u more?

To je stara priča. Nismo ga bacili, samo smo ga pokušali baciti. Neuspješno, završilo se na pokušaju.

 

Kakav je osjećaj biti u Hall of Fame, a istovremeno i jedan od 50 najvećih košarkaša Evrope svih vremena?

To su bila lijepa vremena i meni je čast da dobijem takva priznanja. Bilo je lijepo, lijepo se sjetiti svega, lijepo je pričati o tome, pogotovo u nekom društvu koje je prošlo isto to ili nešto slično, ali život ide dalje i nosi neke druge interese. Život treba živjeti punim plućima, a kad to dođe kraj, da ti ničega ne bude žao.

 

Dino, bilo mi je zadovoljstvo i velika čast razgovarati sa vama. Velika vam hvala na izdvojenom vremenu.