Zašto je ovaj poraz Partizanu potreban

Poraz košarkaša Partizana od turske Burse i eliminacija u prvoj nokaut rundi Eurokupa izazvali su talase šoka i nevjerice u široj košarkaškoj javnosti, ali ponajviše među pristalicama crno-belih, a i u samoj ekipi i stručnom štabu.

Budući da sam ja lično isključivo navijač, osvrnuću se kratko na reakcije i percepciju ovog šokantnog neuspjeha od strane velikog broja partizanovaca. Iz ličnog ugla i strogo subjektivno, razumije se.

Tuga, bol, nevjerica, šok, bijes i razočarenje dominantne su pojave emotivnog haosa kroz koji od sinoć prolazimo svi mi koji volimo Partizan. S obzirom na to koliko dugo smo čekali na to da KK Partizan ponovo bude relevantan faktor u evropskoj košarci, na trofeje, na povratak u Euroligu, a imajući u vidu i neospornu činjenicu da je ekipa Željka Obradovića bila veliki favorit protiv maksimalno prosječne i solidne Burse, ovakve i slične reakcije su razumljive i legitimne. Frapantan je, međutim, fatalizam koji se u velikoj mjeri ispoljava u reakcijama i izlivima emocija mnogih od nas. Svaki navijač nakon poraza svoje ekipe, posebno ako je on neočekivan, refleksno traži krivca ili krivce za neuspjeh. Opet razumljivo, to je instinkt samozaštite i mehanizam koji nam pomaže da lakše prebolimo i prihvatimo teške momente. U našem slučaju broj prepoznatih i inertno optuženih krivaca i uzroka za debakl protiv Burse prevazilazi sve razumne okvire.

Da krenemo redom ko i šta je po nama navijačima dovelo do kraha:

Beogradska Arena

Još od traumatičnog poraza od Cedevite u polufinalu završnog turnira ABA lige 2014. godine najveća sportska dvorana na Balkanu za veliki broj partizanovaca važi za „ukleto“ mjesto. Stvoren je pravi mit o tome kako nam Arena donosi nesreću u najbitnijim mečevima.

Ni sam nisam uvijek bio imun na tu teoriju, ali kad donekle ostavimo strasti i emocije po strani i osvrnemo se na bilans KKP u Areni, postane kristalno jasno da je ovo samo mit i ništa više. U Areni su padali Panathinaikos kao šampion Evrope, CSKA, Joventut, a nije li najveći uspjeh od Istanbula 1992. do danas ostvaren bas u toj dvorani? Moćni Makabi je 2010. dva puta razbijen u istoj toj Areni, što je značilo plasman na Final Four Eurolige.

Isto važi i za teoriju o slabijoj atmosferi u Areni u odnosu na voljeni Pionir. O gubitku intimne sfere u velikoj dvorani. Imam dovoljno staža da se savršeno sjećam selidbe KKP iz Hale sportova na Novom Beogradu u isti taj Pionir početkom 90ih godina. I tada se tvrdilo da „ništa ne može da zamijeni naš dom“, pogotovo ne „bezlični i glomazni“ Pionir. U međuvremenu znamo šta je bilo sa Pionirom i nemam dileme da će vremenom i Arena steći sličan status. U pitanju je isti proces kao i prije 30ak godina, a ključni faktor u svim procesima je upravo – vrijeme.

Svadbarska atmosfera

Moja prva, spontana i refleksna reakcija na sinošnji poraz bila je pisana izjava o „svadbarskoj atmosferi i sveopštem vašaru“ koji su nas došli glave. Dan kasnije i hladne glave i sam vidim koliko je ta teorija nesuvisla i infantilna. Pojam „svadbarska atmosfera“ kreirao je Duško Vujošević u kontekstu nekih finalnih plej of serija Partizana i Crvene zvezde u periodu najveće rezultatske dominacije crno-belih. Par puta je Partizan kao domaćin ulazio u treći meč sa prednošću od 2:0 i prilikom da proslavi titulu pred svojim navijačima, pa se onda zaista znala stvoriti svečarska i preopuštena atmosfera već viđenog trijumfa, u kojoj bi rival pokvario slavlje i produžio seriju. Te Duletove opaske su bile utemeljene i opravdane.

Okolnosti koje su pratile i obilježile duel protiv Burse nemaju dodirnih tačaka sa navedenim primjerima i imaju potpuno drugačiju konotaciju.

Partizan se nakon duže pauze vratio u Arenu, iza sebe ima seriju dobrih igara i rezultata, i već sedmicama se znalo da će hala biti puna i da su navijači u euforičnom raspoloženju. Činjenica da se upravo prije par dana navršila 30. godišnjica najvećeg trijumfa u istoriji kluba, te da na klupi sjedi isti trener kao i te 1992., sada kao najveći i najuspješniji ikada u evropskoj košarci, dodatno je pojačala euforiju i očekivanja.

Elem, mnogi partizanovci sada krive svečanosti oko jubileja, prenapaljenu publiku i euforiju za blamažu protiv Burse. Zapitajmo se hladne glave da li su dokumentarni filmovi o Fuenlabradi i Istanbulu, transparenti „Partizan de Fuenlabrada“ i 20.000 euforičnih navijača zaista razlog zašto Kevin Punter nije pogodio trojku, zašto je Yam Madar napravio faul ili zašto je Aleksa Avramović promašio zakucavanje. Ako jesu, da li to znači da bi Partizan u praznoj hali bez publike sinoć dobio Bursu bez drame? Besmisleno je, vidite i sami.

Atmosfera je bila na nivou, ekipa i trener nisu.

Marketing kluba

U sličnom kontekstu kao sa „svadbarskom atmosferom“ na sve strane pljušte kritike i ka marketinškim aktivnostima kluba oko same utakmice i obilježavanja 30. godišnjice Istanbula. Pored svega već navedenog, na udaru kritike „grobarske javnosti“ našla se i glumica Tanja Bošković, tj. njen nastup na poluvremenu utakmice kada je uživo otpjevala „Tango smrti“, numeru koju navijači Partizana već decenijama pjevaju na košarci i koja je 2017. postala i simbol na fudbalskim utakmicama.

Da probamo ponovo trezveno i bez viška emocija: U eri Vujošević & Danilović, jedne od najvećih u istoriji KK Partizan, samo jedno je konstantno i sa pravom kritikovano – odsustvo bilo kakvog marketinga i nesposobnost kluba da iskoristi svoj ogroman potencijal u tom smislu. Danas Partizan ima marketing, klub je na tom polju iz godine u godinu aktivniji, a odjek na koji nailaze aktivnosti oko velikog jubileja, ali i same aktuelne sezone, i euforija koja ih prati, realan su pokazatelj uspjeha u tom pogledu.

Činjenica da se baš to sada osuđuje kao jedan od uzroka rezultatskog neuspjeha, umjesto da nakon Burse to bude jedino vrijedno hvale, predstavlja apsurd neopisivih razmjera. Da li je zaključak da bi Bursa pala da nije obilježena godišnjica Istanbula? Da li je Punter promašio ijedan šut zbog Tanjinog nastupa?

Trener i igrači

Sve navedeno su naravno naše navijačke gluposti, nastale u afektu i iz prevelikih emocija. Isključivu odgovornost za poraz od Burse snose trener(i) i igrači. Gdje i u čemu su konkretno podbacili su pitanja za stručnije ljude od mene, ja sam samo navijač i nisam dovoljno kompetentan za bilo kakve ozbiljnije stručne analize.

Padaju kritike javnosti i po ekipi i struci, ali u velikoj mjeri se ide u krajnost i fatalizam. Odjednom je sve propalo, dovodi se u pitanje kompetencija najuspješnijeg evropskog trenera u istoriji košarke, povlače se nesuvisle paralele između njega i ljudi iz KK sa prilikama i ljudima u FK Partizan… Previše očekujemo, želimo i tražimo odjednom, nemamo strpljenja ni povjerenja. Od kluba koji je prije samo deset mjeseci bio na rubu ponora se zahtijeva da u prvoj sezoni osvoji sve trofeje, da se plasira u Euroligu, čije kasnije osvajanje je samo pitanje vremena. Tako odzvanjaju javne reakcije mnogih navijača Partizana od početka sezone, ne samo nakon Burse.

Zanemaruje ili zaboravlja se činjenica da Željko Obradović sa Panathinaikosom nije svake sezone osvajao Euroligu nego uglavnom svake druge. Da su se između tih titula dešavali porazi, nerijetko od nominalno slabijih („Željko pustio“), a da su trofeji bili rezultat analize tih poraza i grešaka. Ni u Fenerbahceu Obradović u prvoj sezoni rezultatski nije ostvario skoro ništa, uprkos velikim materijalnim sredstvima osvojen je samo nacionalni kup, a kasnije titule i evropski uspjesi su stvarani temeljno i planski.

Tek paralele današnjeg Partizana sa onim iz perioda najvećih uspjeha pod Duškom Vujoševićem nemaju smisla. Zanemaruje ili zaboravlja se činjenica da je sve što smo gledali od 2008. do 2014. bilo rezultat rada i stvaralaštva od početka 2000ih godina, da su temelji svega bile sezone u Euroligi sa skorom od 2- 10 i sl.

Citiraću drugara koji je sinoć nakon utakmice napisao sljedeće:

„Nije postojala rezultatska osnova, onaj vajb u Pioniru gde dolazi neporažena Barsa i niko ne sumnja u pobedu, a Navaro ima 2 poena za 3/4... to se gradilo godinama i počinjalo je sa 2-12. Željko je u PAO osvajao titulu svake druge godine zato što je:

a) znao da od poraza ne zavisi ništa

b) znao da iz poraza povuče poteze“

Željko Obradović ne zaslužuje maksimalno povjerenje, strpljenje i podršku zato što je naš i što ga volimo. On to zaslužuje jer je u svom poslu dokazano najbolji i najuspješniji, jer je svojim načinom rada i stvaranja osvojio devet evropskih naslova, pet više od drugoplasiranog u toj kategoriji.

Povjerenje ne znači slijep i nekritički stav, ali posebno u ovom slučaju znači strpljenje i podršku. Prije svega igračima i treneru. Nebrojeno puta smo pokazali da upravo to znamo bolje od svih. A onda nije predaleko dan kada će u Areni igrati Barsa umjesto Burse, a poraz izrasti u pobjedu.

KOMENTARIŠI

Trenutno nema komentara za ovu vest.

SLIČNE VESTI