Svaki navijač ima i omiljene igrače, prije svega iz svog kluba. Ne nužno i idole, ali likove koji su po nečemu iznad većine ostalih. To "nešto" svakako ne mora da bude talenat, umijeće, golovi ili uspjesi u smislu rezultatskih ili statističkih dostignuća. To "nešto" je kompleksno, nedodirljivo, često neobjašnjivo.

Kao zaljubljenik u Partizan prema (skoro) svakom igraču gajim generalno i uopšteno pozitivne emocije, no i kod mene je nekolicina fudbalera iznad ostalih. Mance, Đelmaš, Omer, Uške, Bajro, Peđa, Savo, Stojke... U istom dahu izgovaram i još jedno ime: Milko Đurovski.

Idol i izdajnik

Glavni akter najšokatnijeg transfera u istoriji fudbala na prostorima između Triglava i Prespanskog jezera, pa i mnogo šire. Zapravo, uz prelazak Luisa Figa iz Barcelone u Madrid mnogo kasnije, vjerovatno i najšokantniji, najspektakularniji kojeg se lično sjećam. Idol "severa", projektovan za sljedeću "Zvezdinu zvezdu", zvezdaš u srcu i duši. I, nestvaran talenat. I, nestašna glava. Mnogo nestašna. Bez namjere da povlačim bilo kakve paralele na terenu, ali da bih mlađima predočio kakav status je Milko imao u Zvezdi, možda je najbolje da se čisto simbolično spomenu Leo Messi i Barcelona.

I, onda, nakon onog, ništa manje šokantnog završetka prvenstva Jugoslavije u sezoni 1985/86, čiji je Milko bio takođe neposredni akter u dresu Zvezde, isti taj Milko preko noći prelazi u - Partizan. Te talase šoka, koje je u jugoslovenskoj sportskoj javnosti izazvao ovaj transfer, osjećam i do danas. Nevjerica kuda se okreneš. Kako, zašto? Kasnije ćemo saznati da je razlog za ovaj nesvakidašnji korak bio krajnje banalne prirode. Naime, Milko je od Zvezde trazio - stan. Rukovodstvo crveno-belih se nećkalo, a Milku je to trajalo predugo i da bi se osvetio svom klubu na lošem tretmanu, kako ga je on tada doživljavao, on se odluči da pređe u redove arhineprijatelja. Tadašnje rukovodstvo Partizana je, naravno, jedva dočekalo da iskoristi priliku koja se iznenada ukazala i dala mu stan. Danas, skoro 35 godina kasnije i poznavajući Milkov karakter, ova prilično radikalna reakcija na jednu trivijalnost nikoga više ne začuđava. Tipično Milko, rekli bismo. Tada je bilo za nepovjerovati.

Oduševljenje? Euforija!

Na stadionu JNA, na koji su istog ljeta stigli i Fadilj Vokri i Srečko Katanec, dočekan je sa neskrivenim oduševljenjem. Kolika je euforija vladala u i oko Partizana najbolje pokazuje činjenica da je na pripremnu utakmicu protiv zagrebačkog Dinama, na kojoj su ova tri kapitalna pojačanja prvi put kročila na teren JNA, došlo preko 40 hiljada ljudi. Usred ljeta i sezone odmora. Naravno da su i Vokri i Katanec bili velika imena, ali većina ljudi je došla na stadion samo zbog jednog čovjeka. Zbog zvezdaša. Koji je svom klubu zabio nož u leđa.

Priznajem da je i meni lično, klincu od nepunih osam godina, imponovalo baš to što smo ga "preoteli" najvećem rivalu, međutim to nikako nije bio razlog da ga avansno zavolim. Čak sam bio skeptičan. Nisam bio siguran kako će sve to da funkcioniše, kako će da se uklopi u ekipu, u klub. Kako će da se ponaša na derbiju. Derbi! Prvi derbi u sezoni 1986/87, samo nekoliko sedmica nakon Milkovog prelaska u Partizan, igrao se u oktobru 1986. na stadionu JNA. O samoj utakmici sam pisao nedavno u jednom drugom tekstu, tako da nema potrebe da sada i ovdje idem u detalj: Derbi!

Ova slika govori za sebe. Da, Milko je odigrao maestralno i da, Milko je dao gol. Najkasnije tog dana je postao ljubimac partizanovaca, nekima i idol. Ja sam ga zavolio prije svega zbog stvari koje je radio na terenu. Radio je stvari koje skoro niko drugi nije znao. Istovremeno, nestašna glava je postajala sve nestašnija. U svojoj drugoj sezoni za Partizan se "do krvi" posvađao sa trenerom Fahrudinom Jusufijem, te bio jedan od glavnih faktora Julkinog tjeranja iz kluba. Na terenu su se smjenjivali genijalni i ekstravagantni momenti. Od novembra do maja je nastupao isključivo noseći helanke ispod šorca. Prvo samo crne, kasnije u raznim varijacijama. Jedinstvena pojava ne samo u Jugoslaviji, nego na svijetu. Pojavljivao se na estradi, pjevajući u duetu sa Lepom Brenom, neprikosnovenom kraljicom javnog prostora bivše države. U svakom smislu unikatna pojava.

Milko i Mance

U Partizan je prešao samo nepunih godinu dana nakon tragične smrti Dragana Mancea, tada i do današnjeg dana, sigurno i vječno najvećeg idola svih navijača Partizana, nezavisno od starosne dobi. Milko i Mance su bili drugari, poznalavali su se još od nastupa za najmlađe kategorije reprezentacije Beograda i Srbije. Vremenom je iz poznanstva i druženja izraslo prijateljstvo.

Dugo su imali san da zaigraju zajedno. Možda je i Draganova smrt bila jedan od razloga za Milkov prelazak u Partizan. "Pričali smo o tome da zaigramo u Partizanu kao tandem. On je totalno drugačiji tip igrača bio od mene, ja sam možda više išao ulevo, on je bio klasičan centarfor. Bili bismo fenomenalan tandem. Nažalost, možda u nekom drugom životu…", rekao je Milko prošle godine u jednom TV intervjuu.

Koševo

Najkasnije nakon tog prvog derbija u dresu Partizana i ja sam se zaljubio u tog čudaka. Njegovi posteri iz "Tempa" bili su najdominantnija pojava u mojoj sobi. Njegovi driblinzi i golovi su i meni predstavljali vrhunac fudbalske estetike. Kolo pred kraj te sezone 1986/87 Partizan je gostovao Sarajevu na Koševu. Otac je bio fudbalski radnik, te me uveo u katakombe Olimpijskog stadiona. Pred svlačionicu mog Partizana. Teško je riječima opisati ushićenje i uzbuđenje koje sam tada osjećao. Otvaraju se vrata i prvi izlazi - Milko. "Milko, može li jedna slika?", upita ga otac. Prišao mi je uz osmijeh, pružio ruku i "štipnuo" me za obraz. Fotografija je izgorila u ratnom plamenu devedesedih, ali to rukovanje i štipanje za obraz ni rat nije izbrisao. Potpuno je bilo i ostalo sporedno to što sam se nakon toga rukovao i slikao i sa Srečkom Katanecom. Niko nije bio kao Milko. Naravno da je i na toj utakmici dao gol.

Autentičnost

Primijetićete možda da sam mu prezime spomenuo samo jednom na početku ovog teksta. Zato što nema potrebe da se naglašava ko je Milko. On nije bio ni igrač, ni zvijezda, ni napadač. Bio je jednostavno - Milko.  Njegova karijera je iz današnje perspektive, u konvencionalnom smislu, bila bacanje bisera pred svinje. Nestašna glava, boemski način života i temperament nisu bili kompatibilni sa profesionalnim fudbalom. Ipak, genijalni momenti na terenu, a bilo ih je, neizbrisiv su dio sportsko-kulturne baštine bivše Jugoslavije. Baš kao i helanke. I duet sa Brenom. Ipak, iz današnje perspektive jedna druga stvar je po meni nešto po čemu je Milko bio i ostao unikatan. Nikada, naime, nije krio svoju ljubav prema Zvezdi. Do današnjeg dana. S druge strane nema ni najmanje sumnje u njegovu vjerodostojnost kada kaže da voli i Partizan. Jedan od rijetkih, možda i jedini čovjek koji zaista voli i jedan i drugi klub, svaki na svoj način.

Manje ljepša strana Topčiderskog brda će, ipak, uvijek biti njegov prvi dom, a Humska 1 tek drugi. A, ja ću ga uvijek voljeti.