Predrag Mijatović i Davor Šuker su se od samih početaka svojih karijera pomalo sudbinski vezali jedan za drugog, njihovi putevi su bili puni paralela. Obojica su stasavali u malim sredinama i klubovima, jedan u Podgorici, drugi u Osijeku. Upoznali i zbližili su se kao članovi mlade reprezentacije Jugoslavije, čuvene generacije „čileanaca“ koja je 1987. postala omladinski šampion svijeta. Za vrijeme turnira u Čileu Mijatović i Šuker, obojica među glavnim zvijezdama ekipe, bili su cimeri i tako se i istinski sprijateljili.

Kasnije su obojica postali zvijezde najvećih klubova u zemlji, Šuker je predvodio napad zagrebačkog Dinama, a Mijatović Partizana. Nedugo nakon raspada SFRJ obojicu put vodi u Španiju, opet u klubove sličnog renomea i kvaliteta. Šuker je u Sevilli godinama bio jedan od najboljih napadača Primere, dok je Mijatović istovremeno na gotovo identičnom nivou briljirao u Valenciji. Nije li bilo skoro logično da im se putevi na kraju ponovo spoje i krug se time zatvori.

Ljeto 1996. godine je bilo burno i spektakularno kada je španski klupski fudbal u pitanju. Velikani Barcelona i Real Madrid su prethodne sezone ostali bez trofeja, ligom su dominirali madridski Atletico i Valencia, a „jorgandžije“ osvojile oba nacionalna trofeja. Barca je bila nemoćna, a Real još više – nije se kvalifikovao ni za jedno evropsko takmičenje. Istorijska blamaža i cezura. I jedan i drugi gigant su te 1996. bili odlučni u namjeri da vrate primat u samoj Španiji, a potom se vrate i u evropski vrh. Padali su rekordi u obeštećenjima za transfere tog ljeta kao na traci. Koncepti su se međutim suštinski razlikovali.

Katalonci su sve karte bacili na jednog igrača: za tada šokantnih i rekordnih 30 miliona njemačkih maraka iz PSV Eindhovena je doveden dvadesetogodišnji Ronaldo Luís Nazário de Lima, već tada vodeća svjetska zvijezda u najavi. Pored njega, tim je dopunjen na par pozicija igračima prosječnog kvaliteta, ali za natprosječne iznose. Suma sumarum, Barca je potrošila 80 miliona maraka. U to vrijeme apsurdno mnogo novca.

Madrid je potrošio skoro identičan iznos, ali kraljevski klub je spojio i kvalitet i kvantitet. Doveden je čitav niz elitnig fudbalera iz Evrope i same Španije: Clarence Seedorf, Roberto Carlos, Christian Panucci, Bodo Illgner… Ipak, glavne atrakcije su bila dva nova napadača koji su se već pokazali i dokazali u Španiji. Predrag Mijatović i Davor Šuker. Bernabeu je vapio za novim herojima koji će klubu vratiti uzdrmani i poljuljani status „najvećeg“.

Da skratimo priču: Ronaldo je u Barceloni ultimativno postao „El fenomeno“ i odigrao jednu od najdominantnijih sezona ikada kao pojedinac. Bio je nezaustavljiv, neuhvatljiv. 34 gola u ligi, a 47 u svim takmičenjima. Tada nadrealne brojke. Međutim, ostatak tima nije mogao da ga prati, dok se Realov koncept vrhunskog kvaliteta u svim linijama tima pokazao uspješnijim. Nije Real imao drugog Ronalda, ali jeste podjednak, vrhunski kvalitet od gola do samog napada. Svi akteri su konstantno davali doprinos, ekipa nije zavisila od jednog pojedinca. Ipak, dva igrača su imala najveći uticaj na osvajanje šampionskog naslova i povratak Reala na tron – napadački dvojac Šuker i Mijatović. U paketu su bili jeftiniji nego sam Ronaldo, a na kraju sezone su zajedno postigli više golova od Brazilca, uz mnogo više asistencija, ali i uz podršku ostalih protagonista. Uz cimere iz Čilea stasao je i ultimativno se afirmisao i jedan talentovani mladić iz podmlatka Reala – Raul Gonzales Blanco.

Dvojac iz bivše Jugoslavije instantno je ispunio očekivanja – Madrid je dobio heroje za kojima je vapio. Ta nacionalna titula će se ispostaviti i kao početak nove, druge velike ere madridskog kluba koja traje sve do danas. Naime, naredne sezone kraljevski klub je osvojio trofej za kojim je čeznuo pune 32 godine – titulu evropskog šampiona. Posljednji trijumf u elitnom evropskom takmičenju Real je osvojio davne 1966., savladavši beogradski Partizan u finalu Kupa evropskih šampiona. Slučajnost ili sudbina: 32 godine kasnije, u finalu Lige šampiona 97/98, Madriđani su savladali favorizovani Juventus i vratili se na tron evropskog fudbala. Jedini i odlučujući gol postigao je Predrag Mijatović, bivši kapiten istog onog Partizana iz 1966. Šuker i Mijatović su tada zacementirali status junaka, a sam „Peđa“ je tim golom postao član prvog ešalona legendi najtrofejnijeg kluba na svijetu. Taj trijumf nije samo ispunio duboku i višedecenijsku čežnju kluba i navijača za povratkom na tron, nego je i označio trajni povratak Reala na sam vrh. Nakon te sedme titule do sada ih je uslijedilo još šest, čime je Madrid sa ukupno 13 naslova postao nedodirljiv i praktično nedostižan za sve ostale po broju osvojenih titula Lige šampiona.

Mijatović i Šuker su napustili Bernabeu nakon 3 sezone, ali su sa istorijskog aspekta ostavili neizbrisiv trag kao predvodnici generacije koja je posrnuli i decenijama sve irelevantniji Real vratila na sam vrh evropskog fudbala, udarivši temelje za jednu od najvećih era u klupskom fudbalu generalno. Bernabeu je 1996. očajno tražio nove heroje. U Davoru i Peđi ih je nesumnjivo.

Njih dvojica su u tom periodu, na vrhuncu karijera, istovremeno bili i vodeće vedete svojih reprezentacija – Hrvatske i SR Jugoslavije. Šuker je tu bio znatno uspješniji, a učinci na oba polja su rezultirala i priznanjima na individualnom nivou: Mijatović je 1997. zvančno proglašen drugim najboljim fudbalerom svijeta, a Šuker istim plasmanom samo godinu kasnije. Ispred njih su bili samo nedodirljivi Ronaldo i svjetski šampion Zinedine Zidane. Niko drugi nije bio bolji od drugara iz Čilea. Kada se sve sabere i sumira, nema dvojbe da su obojica napravili vrhunske karijere, kao malo ko sa prostora nekadašnje zajedničke države. Luka Modrić je u međuvremenu dosegao neke nove orbite, ali mimo njega teško da postoji iko ko je dostigao nivo na kojem su bili Mijatović i Šuker, njihove rezultate i njihov status i značaj na globalnom nivou.

Lično sam pratio karijere i jednog i drugog od samih početaka u Osijeku i Budućnosti pa do kraja. Mijatovića sam zavolio kada je bio član mog voljenog Partizana, dok sam Šukera cijenio kao vrhunskog napadača, ali sa distance i krajnje ravnodušno, s obzirom da je igrao za klubove koje ili ne simpatišem ili ne doživljavam. Do ljeta 1996. Real Madrid simpatišem još od 1987. i dvoboja sa Crvenom zvezdom. Dolazak Peđe Mijatovića je probudio moje interesovanja za taj klub, dok sam Davora na početku doživljavao više kao Peđinog rivala, a ne saigrača. No, Šukera sam istinski zavolio ne toliko zbog majstorija na terenu i golova, a Mijatovića istovremeno doživio na jedan sasvim način, nevezano za sam fudbal i klupske strasti i simpatije.

Raspad SFR Jugoslavije, popraćen višegodišnjim krvavim ratovima, izrodio je mnoštvo fatalnih i pogubnih, masovnih pojava koje će sve do danas i još jako dugo imati veliki uticaj na sve segmente života na tim prostorima. Možda i najintenzivnija i najštetnija posljedica dešavanja u prvoj polovini devedesetih godina je sveopšta mržnja prema svemu i svakome ko je drugačiji. Jedino mjerilo su bile, a u dobroj mjeri i ostale, kolektivne kategorije pripadnosti – vjeri, naciji, geografiji, porijeklu. Ta pripadnost se određivala proizvoljno i jednostrano. Uglavnom su ime i prezime, nekad samo ime, bili jedini kriterijum odnosa prema drugim ljudima, bez obzira na to da li oni zaista pripadaju nekom kolektivu ili ne. Mrzilo se sve i svako da bi se mrzilo. Ljudski i moralni kvaliteti nisu igrali ulogu, skoro svi se mrzili iracionalno i patološki sve što nije dio njihovog etničkog i vjerskog kolektiva.

Kolektivna psihoza i dirigovana mržnja u vidu mantre stavila je na velika moralna iskušenja i sve vrhunske sportiste sa tih prostora koji su do juče bili kolege, saigrači, drugovi ili prijatelji. Mnogi su pali na ovom ispitu i predali se sistematskom širenju mržnje, na ovaj ili onaj način, ali u svakom slučaju sa mnogo uticaja s obzirom na popularnost. Neću ovdje nikoga imenovati, nema potrebe. Veliki broj sportista je odolio masovnom ludilu i nije se očitavao u javnosti glede dešavanja u regionu, baveći se sportom i ostajući samo u tim okvirima. Taj pristup je bio pošten i častan, ali i minimum moralne obaveze svakog zdravog čovjeka i javne ličnosti.

No, u to zlo doba devedesetih, malo je bilo javnih ličnosti od značaja i uticaja koje su se otvoreno distancirali od mržnje i zla. Pokoji estradni umjetnik, poneki glumac, reditelj ili kulturni stvaralac. Kada su elitni i najpopularniji sportisti u pitanju, broj takvih je još manji. Nije bilo opravdano ni očekivati da se takve ličnosti eksponiraju u borbi protiv mržnje i nečovječnosti, rizikujući svoje karijere, status, potencijalno i ličnu sigurnost. Bilo je dovoljno da ne učestvuju i promociji i širenju ludila i netrpeljivosti.

Vratimo se na kratko u ljeto 1996. godine. Ratovi na području bivše SFRJ su bili okončani samo par mjeseci ranije, pobjednika nije bilo, samo gubitnika, stradanja i razorenih sela i gradova. I masovne mržnje na vrhuncu, potpaljene siromaštvom i gubitkom svake perspektive. Španska, ali i evropska javnost, i van fudbalskih okvira, pitala se isto što i ja: Kako će zajedno funkcionisati bivši drugari nakon svega, koliko su podlegli uticaju dešavanja u zavičaju, da li postoji to staro prijateljstvo ili sada vladaju neke druge emocije među njima. Kakve histerične naslove i pritiske i na jednog i na drugog možemo da očekujemo od strane medija iz njihovih novonastalih država, koliko će to uticati na njihov učinak i odnos… Nijedan od njih se do tada nije izjašnjavao na ratne ili političke teme, ali do 1996. nisu bili ni toliko eksponirani kao sada – najtrofejniji i najuticajniji klub na planeti, najveća moguća bina, ogromna očekivanja. Malo ko je sumnjao u sportske sposobnosti novog napadačkog dvojca, ali sve je bilo pod velom sumnje i strepnje u gore navedenom kontekstu. Utoliko više što smo u tom periodu imali samo jedan sličan primjer, naime Zvonimira Bobana i Dejana Savićevića u AC Milanu. Njih dvojica su godinama imali više nego korektan odnos, bez ijednog incidenta i ispada, i davali izuzetno pozitivan primjer moralne snage i dostojanstva u doba zla i mržnje. Ipak, Dejo i Zvone nikada nisu bili bliski prijatelji budući da nikada ranije nisu igrali zajedno, osim par zajedničkih nastupa za nacionalni tim bivše države. Samim tim nije bilo ni potrebe za bilo kakvim isticanjem prijateljstva. Njihov odnos je bio drugarski, ljudski i krajnje autentičan. Dejo i Zvone su u svakom pogledu svijetli primjeri čovječnosti iz sfere vrhunskog sporta, koji ne samo da nisu podlegli masovnoj histeriji nego nisu ni ćutali. Jednostavno su radili svoj posao kao kolege i kao ljudi, ni manje ni više. 90ih godina je to na Balkanu bilo veliko, ogromno.

Mijatović i Šuker su ipak bili na većem iskušenju. Sijalice stadiona Santiago Bernabeu svijetle još jače od onih u Milanu, medijska pažnja i značaj koji se pridaje Realu je veći nego bilo gdje, tako da je priča o prijateljima iz Čilea, koji su od tada konstantno išli paralelnim putevima i koje je na kraju spojio kraljevski klub, naravno ispričana i ispisana u svim medijima širom Evrope, eksploatisana do maksimuma.

Postavljajući sebi sva ova pitanja, lično sam očekivao da će dvojica napadača imati korektan, profesionalan odnos, bez bilo kakvih izjava i nastupa u kontekstu zbivanja u svojim domovinama, i da će time i interesovanje javnosti za te teme automatski nestati. Znajući neposredno kolike su bile razmjere posljedica katastrofe nastale raspadom SFRJ, nisam vjerovao da je njihovo prijateljstvo opstalo i ostalo neokrnjeno, ali nisam vjerovao ni da će se javno eksponirati kao propagandisti netrpeljivosti i prezira. Sve ostalo je njihova lična stvar.

Na kraju se desilo nešto sasvim drugo, nešto za to vrijeme neočekivano i nesvakidašnje. Od prvog momenta u Madridu, od zajedničke prezentacije na terenu stadiona Bernabeu pred punim tribinama, pa preko odlaska iz Reala i sve do danas, Peđa i Davor su otvoreno i demonstrativno u javnosti isticali svoje istinsko i ničim ukaljano prijateljstvo. Na najvećoj svjetskoj fudbalskoj bini, uvijek i pred svima. To se vidjelo i osjećalo i na samom terenu.

Koliko to danas nekom možda djeluje normalno ili banalno, svi mi koji se sjećamo ili smo doživjeli to doba zla na Balkanu znamo da su čovječnost i ljudskost, koje su Mijatović i Šuker godinama ponosno i dostojanstveno živjeli i svjesno demonstrirali, nešto posebno. Herojski čin, ni manje ni više.

Svoju enormnu popularnost u svojim domovinama, dvojica prijatelja su čak i ciljano koristili da bi u medijima dvaju neprijateljskih zemalja propagirali toleranciju i čovječnost kao osnovne moralne vrijednosti. Odlučno i nedvosmisleno, znajući da rizikuju mnogo. Na tim prostorima je tanka linije između heroja i izdajnika.

''Ljudi s više životnog iskustva razumeju naše prijateljstvo jako dobro. Prijatelji i ljubav su iznad svega. Međutim, nacionalisti sve to gledaju drugačijim očima. Međutim, za to me nikad nije bilo briga. Niko nije mogao uticati na moje odluke, pogotovo ne političari. Davor i ja smo dokaz da prijateljstvo ne poznaje granice. Sport treba da bude iznad svega, pa čak i političkih interesa. Sportisti su svakako drugačiji u tom smislu, odvojeni su od svega toga, jer nam nije servirano sve što se događa u svakodnevnom životu. Takođe, ne smemo da budemo veće patriote od nekoga iz Beograda ili Zagreba, koji žive u lošijim uslovima. Mi smo privelegovani, živimo dobro, za nas patriotizam nije opsesija. Sportisti treba da kažu sve što misle, ali ne i da budu opsednuti'', izjavio je Crnogorac 1996. za jedan beogradski dnevni list.

Ovakve i slične poruke je slao i Šuker hrvatskoj javnosti kroz tamošnje medije. I jedan i drugi konstantno i redovno, a što su postajali uspješniji, popularniji i uticajniji, utoliko više i odlučnije su zastupali svoja osnovna životna načela i tako nesumnjivo mnoštvo ljudi potakli na razmišljanje i preispitivanje. A, samo to je bilo od nemjerljivog značaja u tom periodu, kada razum i misao nisu stanovali na Balkanu. Bili su toliko veliki i nedodirljivi da ne samo niko nije ni pokušao da naruši njihov status i renome, nego su na kraju dali krucijalni doprinos normalizaciji odnosa među ljudima različitih imena, etnija, vjera i adresa. Preko noći je postalo normalno – do tada godinama nezamislivo - da zagrebački mediji hvale fudbalera Predraga Mijatovića, a beogradski golgetera Davora Šukera, bez ikakve druge konotacije. Mi, sudionici tog vremena, znamo vrlo dobro kakav je to bio iskorak ka normalnosti, toleranciji, ma koliko to danas djelovalo trivijalno.

Šuker i Mijatović su tih godina dali veći doprinos normalizaciji odnosa među narodima i državama na tlu bivše Jugoslavije nego ijedan političar ili diplomata tih država i međunarodne zajednice. Udarili su prve temelje na kojima se počela graditi normalizacija, a nestajati mržnja i slijepa netrpeljivost. Nažalost, svjedoci smo da taj proces i dalje traje i da mu se kraj ne nazire, ali ostaje zapisano da su dvojica fudbalera među prvima stali u odbranu osnovnih i najbitnijih moralnih načela.

Kao fudbaleri, Peđa i Davor su ušli u anale fudbala. Titula u Španiji, gol za povratak na tron Evrope nakon više od tri decenije, polufinale Svjetskog prvenstva, najbolji strijelac na tom SP… Uzgred: Kako banalno i nebitno djeluje jedan promašen penal naspram svega ovog, zar ne?

No, to sve po meni nije najznačajnija i najveća zaostavština ova dva fudbalera. Ono što je neuporedivo važnije, što je relevantnije i u istorijskim razmjerama, jeste njihova hrabrost i odlučnost da žive i šire ljudskost. Što su bili ljudi, dobri ljudi u vremenu neljudskom i zlom, kada nije bilo lako biti čovjek. To je veće od svakog gola, trofeja, a tek od nekog promašenog penala.

Madrid je 1996. tražio heroje. Dobio ih je, a dobio ih je i Balkan, dobila ih je Evropa. Dva heroja, dva prijatelja. Za sva vremena.