Dugo sam se dvoumio na koju temu da objavim svoj prvi tekst na ovoj platformi, tek nastaloj, spontano i iz želje da nas nekolicina fanatika svakodnevnom pisanju na društvenim mrežama podarimo neki ljepši i adekvatniji okvir od 280 znakova na tviteru. Moj danas objavljen tekst od istorijskim vezama i odnosima Partizana i Real je samo prevod članka koji sam početkom 2020. pisao na njemačkom jeziku za jedan online magazin, posvećen madridskom klubu. Tako da je ovo zaista prvenac.

Tema i ideja ne manjka, a nekako sam želio da izbjegnem teme, koje se na prvi pogled same od sebe nameću - epski dueli FK Partizan u evropskim takmičenjima, senzacionalni prolazi protiv Queens Park Rangersa ili Celtica, epski porazi od Fljamurtarija, Kroacije, Rapida, Petržaljke. Evropski pohodi KK Partizan od osamdesetih godina prošlog vijeka, pa sve do nedavno. Istanbul. Kecman. O svemu tome se mogu pisati eseji. I, pisaće se. Ali, ne danas.

Danas pišem o Derbiju. Derbi. Svi odmah znate o kojem duelu je riječ, je li tako? Primijetićete da ne koristim pridjev "vječiti" ili "večiti". Ne koristim ga, jer nije ni potrebno. Ja lično nikada nisam koristio izraz "vječiti/večiti derbi". Ne zato što mi iz nekog razloga smeta, nego zato što je taj duel u mom ličnom sistemu vrednovanja i poimanja jedini Derbi (sa velikim D) na svijetu. Postoje "Superclásico, Clásico, Old Firm, Derbi madrileño, Derbi sevillano, Atinski derbi i još mnoga druga, velika i epska rivalstva u svijetu fudbala. I, postoji Derbi. Postoje rivalstva, koja počivaju na mnogo dubljim, nerijetko socijalnim, ideološkim, pa i vjerskim razlikama, nego što je to slučaj kod Derbija. Ipak, za mene ne postoji veći duel u svojoj cjelini. S obzirom da se pritom, naravno, radi o krajnje subjektivnom i pristrasnom mišljenju i osjećaju, nema ni svrhe, niti potrebe da taj stav na bilo koji način racionalno obrazlažem.

Neće ovo biti nikakav esej o Derbijima koje sam lično pratio i koje pamtim, a pamtim svaki od sezone 1984/85 do danas. Niti moja ocjena koji od tih duela je bio najbolji, najvažniji, najemocionalniji. Više sam se pitao koji je to Derbi, od svih tih koje pamtim, u kojem je moj Partizan najviše nadigrao Crvenu zvezdu na terenu, nevezano za konačan rezultat. A, istovremeno se automatski nameće pitanje u kojem od tih Derbija je moj Partizan bio najviše nadigran. Opet bez rezultatskog konteksta.

Nisam morao previše da razmišljam, već nakon par momenata mi sve sve samo od sebe odgovorilo. Da ne naglašavam da je i taj izbor krajnje subjektivne prirode. Kuriozitet je da su i jedna i druga utakmica iz iste sezone, pritom nijedan od ta dva meča nema neki opšti vanvremenski, istorijski značaj, ako ih posmatramo objektivno. Radi se o sezoni 1986/87.

79. Derbi, 12.10.1986.

Iz mog ličnog, subjektivnog ugla, a vjerujem i većine partizanovaca, koji su taj period osamdesetih godina svjesno doživjeli, ovaj Derbi ipak ima itekako veliku istorijsku tezinu. Kao prvo, bio je to prvi susret Partizana i Zvezde nakon čuvenog "slučaja Šajber", koji je obilježio ne samo kraj prethodne sezone, nego će dati neizbrisiv pečat cijelom periodu duge polovine osamdesetih. No, o toj teškoj i kompleksnoj temi će detaljno biti riječ nekom drugom prilikom. Pored činjenice da smo mi partizanovci bili posebno "nabrijani" zbog oduzete titule šampiona iz sezone 85/86 za "zelenim stolom" i tako bili i onemogućeni nastupa u Kupu Evropskih Šampiona, a da je i jedno i drugo pripalu upravo najvećem rivalu, ovaj Derbi je imao još jednu posebnu draž: Bio je prvi nakon vjerovatno najspektakularnijeg prelaznog roka u istoriji Prve Savezne Lige. Šta se desilo tog vrelog ljeta 1986.?

Partizan, inače tradicionalno pasivan kada su veliki i zvučni transferi u pitanju, prvo je doveo jednog od najboljih napadača u zemlji, Fadilja Vokrija iz Prištine, a onda i jednog od najmodernijih veznjaka tog vremena, Srečka Kataneca. Obojica reprezentativci, obojica među najzvučijim imenima lige. Ta dva transfera, sama po sebi zaista spektakularna, nisu međutim predstavljala ništa u odnosu na dolazak Milka Đurovskog u Humsku 1. Taj transfer je izazvao do tada, a i do današnjeg dana, neviđene tektonske poremećaje u javnosti i na fudbalskoj mapi Jugoslavije. Da ukratko pojasnimo mlađim generacijama ko je bio Milko Đurovski - od omladinskih dana u Zvezdi, vremenom izrastao u fudbalskog genijalca, jednog od najboljih fudbalera u zemlji, ali i u idola sviih zvezdaša. On sam - istinski i iskonski zvezdaš. Da bi odjednom potpisao za najvećeg rivala. Zemljotres u doslovnom smislu riječi! Da malo svjesno iskarikiram: Kao kad bi Lionel Messi prešao u madridski Real. O takvim dimenzijama se otprilike radilo.

Crvena zvezda, s druge strane, Milkov šokantan odlazak nadomjestila je dolaskom Dragana Stojkovića Piksija iz niškog Radničkog. Iako u manjem klubu, Stojković je takođe bio jedna od najvećih zvijezda jugoslovenskog fudbala, A reprezentativac od svoje 18. godine. Neko, za koga nije bilo ni najmanje sumnje da će biti vrhunski igrač, ne samo u domaćim okvirima. Ta opšta procjena će se kasnije i ispostaviti potpuno ispravnom.

To su, dakle, bile okolnosti pod kojima smo dočekali to oktobarsko nedjelno veče. Reflektori upaljeni, stadion JNA pun "kao oko". Iako je zvanični kapacitet stadiona bio 50.000 gledalaca, te veče ih je bilo bar 55.000. O samim detaljima utakmice neću mnogo pisati, zato je postavljen video snimak iznad. Ja, klinac on sedam i po godina, meč sam pratio kao i svi koji nisu bili na stadionu - uz radio prenos i glasove Jordana Ivanovića i Marka Markovića. Direktni TV prenosi utakmica domaćeg prvenstva su u to vrijeme bili misaona imenica. Drugim riječima - nije ih bilo nikako. Susreti klubova "velike četvorke" su po pravilu prikazivani u kasnim večernjim satima nakon utakmica u formi polučasovnog snimka, a za sve ostale utakmice smo imali "Sportski pregled" i maksimalno dvominutne izvještaje, praćene monotonim i politički korektnim glasovima lokalnih sportskih novinara iz svih krajeva SFRJ. Radio prenosi, sa druge strane, bili su sušta suprotnost i apsolutni spektakl, uvijek na rubu sloma živaca i uz maksimalni emotivni intenzitet po nas slušaoce. Genijalni reporteri poput gore navedenog dvojca iz Beograda, Ive Tomića iz Zagreba ili Ede Pezzija iz Splita, i najdosadniju utakmicu bi pretvarali u spektakl i triler. Nerijetko smo se, gledajući večernji snimak na TV-u, pitali da li su oni gledali istu utakmicu, koju mi upravo gledamo na malim ekranima.

No, tog 12. oktobra 1986. ni Jordan, ni Marko nisu nista morali da uvećavaju i uljepšavaju. Utisak sa radio prenosa se potpuno poklopio sa kasnije viđenim na TV snimku. Ukratko, Partizan je pokazao za mene do današnjeg dana neviđenu dominaciju nad rivalom iz neposrednog komšiluka. Svih 90 minuta, bez pauze i praznog hoda. Partizan je igrao atraktivno, brzo, vršio neprestano presing još na Zvezdinoj polovini terena. Redao šansu za šansom i - promašivao. Osnosno, istini za volju, mladi Stevan "Dika" Stojanović na golu Zvezde je odigrao utakmicu života, kojom se i preporučio za buduća vremena, u kojima je sa svojim osvojio sve što se osvojiti moglo, te odbranio enorman broj zicera, uključujući i penal Fadilju Vokriju.

Ipak, dva puta je i Stojanović bio nemoćan. Admir Smajić je prodorom i mangupskim šutem sa lijeve strane Partizan doveo u vođstvo, da bi u posljednjim trenucima bio dosuđen još jedan penal za Partizan (da, zaista se desilo!). Loptu je ovog puta uzeo - Milko Đurovski. Sa pogledom na gol ispred južne tribine. I zakucao loptu pod prečku, a onda otrčao ka Jugu i završio u zagrljaju "cijelog stadiona". Kraj.

Neograničena, nezamisliva radost i euforija. Potpuni trijumf i satisfakcija. Niko se nikada nije ni požalio na rezultat od 2:0, pa ni sam ja, ali činjenica su samo "mali Dika" i promašaji Partizanovih igrača Zvezdu to veče spasili od rezultatskog potopa biblijskih razmjera. To je kasnije u TV snimku priznao i osvjedočeni "prijatelj" Partizana Milojko Pantić.

Da li žalim što nije bilo ubjedljivije? Ni najmanje. Samo konstatujem da ne pamtim bolji i dominantniji Partizan na Derbiju.

80. Derbi, 19.04.1987.

Pola godine kasnije, opet Derbi. Na stadionu C. zvezde. Nedjelja, dnevni termin. Stadion ne baš pun, nekih 60.000 ljudi na zdanju koje je tada primalo nekih 80-90 hiljada duša. Ne sjećam se tačne konstelacije na tabeli pred taj Derbi, ali to nije u ovom kontekstu ni previše bitno. Sjećam se da su oba tima bila u samom vrhu tabele, uz mostarski Velež i skopski Vardar. U borbi za titulu.

Inače, sve je bilo skoro pa identično kao i u oktobru 1986. Maksimalne tenzije danima pred sam meč, radio prenos uz već poznate glasove. Spektakl, napad za napadom, šansa za šansom. Uz jednu razliku: Ovaj put je Zvezda bila ta, koja je dominirala. Još jedna razlika je bila u tome da je Zvezda nakon 19 minuta vodila sa 3:0. A, moglo je da bude i gore već u tom 19. minutu. Na poluvremenu bi rezultat od 8:0 bio sasvim realan pokazatelj dešavanja na terenu. Partizan nije bio egzistentan na terenu. Pogledajte snimak i scene nemoći Partizanovog veznog reda i odbrane, a istovremene svemoći Dragana Stojkovića. Na sreću nas partizanovaca, protivnik je u drugom poluvremenu, očigledno zadovoljan već riješenom utakmicom, stao na kočnicu i rutinski sve priveo kraju. U posljednjem minutu je Milko Đurovski čak smanjio na više nego pristojnih 1:3 iz naše perspektive.

Ovog derbija se iz dva razloga sjećam kao da se igrao juče. Prvi je činjenica da nikada nisam doživio tako razbijen Partizan na terenu. Ne samo na Derbiju, nego generalno. Ni u Zagrebu 1997., ni u Beču, nigdje. Bilo je rezultatski mnogo težih potopa, ali nikad za mog vijeka Partizan nije ovako "odučen od fudbala". Drugi razlog je radost i olakšanje, koje osjećam i sada, 33 godine kasnije, da se nekim čudom nije desio rezultatski fijasko epskih razmjera, te da se ovog Derbija malo ko i sjeća ovako detaljno kao ja.

Titulu je te 1986/87 osvojio Partizan, dobivši je naknadno, kao i onu iz prethodne sezone. U Kupu Šampiona je nastupao Vardar. No, to je neka druga priča.

Derbi. Često čujem rečenicu "Nije to više kao nekada, nema to više tu draž". Posebno od strane mojih savremenika ili još starijih generacija. Taj stav se da lako potkrijepiti argumentima i činjenicama. Kvalitet fudbala, kvalitet lige, broj gledalaca, opšte stanje u društvu... Ništa nije isto kao nekada, sve je gore i lošije. Naravno da sam i ja sam toga svjestan i da ništa od navedenog ne poričem. Ipak, i pored svega što se desilo od osamdesetih godina prošlog vijeka do danas, moj odnos i moja emocija prema derbiju se nikada nije promijenila. I danas, kada je fudbal nešto što konzumiramo svakodnevno, poput vazduha, čime je generalno i kao logična posljedica te medijske penetracije, kojoj smo izloženi, zaista nestala ta nekada doslovno materijalno opipljiva draž prema samom sportu, i danas je Derbi jedina utakmica kojoj se radujem i zbog koje sam uzbuđen danima, sedmicama unaprijed.

Ne postoji za to racionalno ili rezonsko objašnjenje. Čista emocija. Neracionalna, neobjašnjiva, neobjektivna, često suluda. Dok je ima, znam da i dalje zaista volim taj sport. Nadam se da nikada neće nestati.