Ko je sad najveći?

Kao neko ko je rođen i odrastao u SFR Jugoslaviji, od raspada te države nisam navijač reprezentativnih selekcija u sportovima koje pratim. Fudbalska reprezentacija Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1990. i košarkaška selekcija te bivše zemlje na Evropskom prvenstvu 1992. bile su posljednje reprezentativne ekipe za koje sam istinski i iskreno navijao u pravom smislu riječi. Sva nacionalna takmičenja nakon toga, bilo da su u pitanju fudbal, košarka, rukomet ili vaterpolo, pratio sam ili kao neutralni posmatrač ili bih svoje simpatije poklanjao na osnovu klupske pripadnosti: Naravno da sam podržavao košarkaše SR Jugoslavije i 1995. i 1998. i 2002., kao i fudbalere te zemlje na SP 1998. Razlog je jednostavan – te ekipe su većinom činili bivši ili tadašnji igrači mog Partizana. Hrvatske fudbalere te 1998. nisam podržavao samo iz klupskih strasti, za „vatrene“ su tada nastupali igrači ponikli ili afirmisani u rivalskim klubovima poput Dinama, Hajduka i Crvene zvezde. Na posljednjem SP u Rusiji sam par bio na strani iste te Hrvatske, jer ju je predvodio meni simpatični Luka Modrić iz meni lično još simpatičnijeg madridskog Reala.

Nadam se da iz ovog opisa jasno proizilazi da već punih 30 godina nisam ljubitelj reprezentativnog sporta, nego da sam i dušom i tijelom klupski navijač. Sve te nacinalne turnire na kontinentalnom i globalnom nivou od tada doživljavam kao nužno zlo i posmatram ih skoro isključivo kroz prizmu klupskih strasti i simpatija.

Tako sam doživio i dva kontinentalna fudbalska turnira koja su obilježila ovo ljeto – Evropsko prvenstvo i njegov južnoamerički pandan, Copa Americu. Dok sam evropski turnir, koji se igra i van Starog kontinenta, donekle i ispratio, smotru najjačih latinoameričkih nacionalnih timova nisam ni doživio, izuzmemo li brzi jutarnji pogled na aplikaciju Livescore.com i rezultate mečeva prethodne noći. Pred početak Eura sam priželjkivao trijumf Francuske, isključivo zbog mog „brata“ Karima Benzeme, a nakon njihovog ispadanja mi je suštinski svejedno kako će se taj turnir okončati. Copa America mi je tek bila irelevantna u tom kontekstu. U ponedjeljak sam pročitao da je Argentina konačno osvojila trofej, prvi još od davne 1993. godine. Jasno mi je da je neizbježna posljedica prve reprezentativne titule Lea Messija nastavak vječne diskusije u sportskoj javnosti, ali prije svega na društvenim mrežama – Messi ili CR7? Ko je bolji, ko je veći, ko je najveći?

Ko me poznaje, jasno mu je koga od ove dvojice velikana ja lično favorizujem, ne umanjujući veličinu ovog drugoj, ali i da najvećim fudbalerom svih vremena ne smatram ni Cristiana, a ni Lea. Meni lično je Diego bio i ostao neprevaziđen, definicija same igre, a tik uz njega su mi genijalni Zizou i „Fenomen“ Ronaldo. Mnogi pripadnici starijih generacija, kao što je i moj otac, ne priznaju nikos osim Pelea, poneki i Di Stefana, a mlađi naraštaji sa druge strane uglavnom imaju samo jednu dilemu – CR7 ili Messi.

Po mom mišljenju je svaki od navedenih velikana legitiman, ali i krajnje subjektivan izbor pojedinca, utemeljen na starosnoj dobi, ličnoj simpatiji ka određenom stilu igre, a nerijetko i klupskim simpatijama i antipatijama. Nije jedini, ali jedan od razloga zašto je meni Cristiano veći od Lea je naravno i odnos prema klubovima za koje su nastupali ili nastupaju. Maradnna opet nije nikada igrao ni za jedan klub koji preferišem, a smatram ga većim od obojice pomenutih. Krajnje subjektivno i bez pretenzija na konačnu istinu.

Slično je i u drugim sportovima. Da li je najveći rukometaš svih vremena Veselin Vujović, Magnus Wislander ili Nikola Karabatić, stvar je individualnog i subjektivnog stava i izbora. Vaterpolo - Igor Milanović ili Vlada Vujasinović, možda neko treći? Ko je najveći evropski košarkaš ikada: Dirk Nowitzki, Toni Kukoč, Tony Parker, Vlade Divac, Saša Đorđević ili su možda Nikola Jokić i Luka Dončić već sada prevazišli sve njih? Ni u jednom od navedenih i sličnih primjera nema ultimativne istine, svaki izbor je i legitiman i krajnje subjektivan, te zavisi od mnoštva faktora – uglavnom subjektivne prirode.

Ako je nakon argentinskog trijumfa u Brazilu neizbježni nastavak već pomalo i dosadne diskusije o Leu i Cristianu povod za ovaj tekst, šta je onda njegova poenta?

Pa, upravo to vječno i antologijsko pitanje – ko je najveći svih vremena?

Nisu to ni Pele, ni Diego, ni Zidane, ni Ronaldo, ni Leo, ni Cristiano, nisu to ni Dirk, ni Toni, a nisu ni Federer, Nadal ili Đoković.

Samo jedan čovjek je pomjerio sve granice, sve definicije i sve zakone kada se radi o tom pitanju. Ne samo u svom sportu, već generalno i globalno. Samo on nije ostavio prostora nikakvim interpretacijama i subjektivnim procjenama. Michael Jordan je Najveći. Ne samo košarkaš. Najveći atleta, najveći sportista planete Zemlje.

Da bih svaku opasku o pristrasnosti i subjektivnom stavu u ovom kontekstu odbacio kao faktor, opisaću kratko svoj odnos prema Jordanu kao sportisti. Kao i većina savremenika i zaljubljenika u jugoslovensku košarku tog perioda, prve dodire sa fenomenom NBA sam doživio u drugoj polovini 80-ih godina. Epske duele Bostona i Lakersa, Birda i Magica, pratili smo maksimalno površno i indirektno, čitajući rezultate utakmica i jako šture članke u Sportu, Sportskim novostima i Tempu. Ovaj beogradski sportski nedjeljnik bi redovno objavljivao i slike glavnih aktera u boji, a kratki prateći tekstovi su stvarali sliku o nečemu nepojmljivom i nedodorljivom, neuporedivim sa bilo čime drugim iz svijeta sporta. I prije nego što smo ih uopšte vidjeli na TV ekrenima, znali smo ko su Jabbar, Barkley, Ewing, Olajuwon, Malone, Stockton, bar smo imali neku imaginarnu sliku o njima kao vanzemaljcima. Trojica aktera su međutim već tada bili iznad ostalih, i u opisima naših novina, a i na Tempovim forografijama: Earvin Magic Johnson, Larry Bird i Michael Jordan. Dok su uloge Birda i Magica bile prilično jasne i objašnjive – njihovi timovi su od 1980. do 1990. igrali u svakom NBA finalu, uglavnom čak jedni protiv drugih, a njih dvojica nesumnjivo bili dominantne figure, Michael Jordan je dugo bio misterija. Čitali smo da je već tada bio bolji i spektakularniji i od pomenutog dvojca, ali sa druge strane se sa svojim Chicago Bullsima nikako nije pojavljivao u borbi za šampionski naslov.

Kada su se, tamo negdje 1987. godine, na jugoslovenskim TV kanalima (bila su samo dva) premijerno pojavili i kratki snimci sa NBA utakmica, a radilo se isključivo o fragmentima finalnih duela Celticsa i Lakersa, odmah smo shvatili da hvalospjevi u Magicu i Birdu nisu bili mit. Čak i nama privilegovanim jugoslovenskim ljubiteljima košarke, koji smo odrastali uz dominaciju reprezentacije i klubova na najvišem nivou, to što smo vidjeli na NBA parketima je bila neka nova dimenzija, drugi sport. Nakon što su se u narednom periodu pojavili i snimci kompletnih utakmica plej ofa, taj utisak se samo još dodatno pojačao. Ja lično sam uživao gledajući i Boston i Lakerse, ali sam se istovremeno ipak više vezao sa tim iz Kalifornije. Isključivo zbog Magica čiji nadimak je najslikovitije opisivao ono što je pokazivao na parketu – magija, čarolija.

Iako su TV snimci NBA utakmica postajali sve češći i opširniji, većina nas je na prve direktne prenose morala da čeka do finalne serije između Portlanda i Detriota 1990. godine. Moja malenkost je pripadala apsolutnoj i maksimalno privilegovanoj manjini koja je i prije toga imala užitak da prati kompletne mečeve iz NBA lige, čak i uživo. Moj rođendanski poklon na proljeće 1988. bila je satelitska antena. Otac je smatrao da će mi se svidjeti baš zbog prenosa raznih sportskih događaja, u čemu smo inače zaista jako oskudijevali. Ukratko: Bio je u pravu. U moj život su ušli Eurosport i Screen Sport. Upravo ovaj potonji multinacionalni TV kanal je prenosio mnoštvo NBA utakmica, od regularne sezone do plej ofa i borbe za titulu. Svaki dan bi Screen Sport puštao snimke kompletnih utakmica koje su prethodne noći išle uživo i tako je NBA od aprila te 1988. postao jako bitan dio moje svakodnevnice. Jedva sam čekao da vidim Magica, na Istoku navijao za Birda i njegov Boston, a uspon siledžija i nasilnika iz Detroita posmatrao uz prezir i antagonizam, kao i svaki pošten jugoslovenski košarkaški esteta.

Do tih prenosa i snimaka 1988. Michael Jordan mi je bio i ostao enigma i mit. U medijima je stvarana slika o fenomenu, natprirodnoj pojavi, neviđenom čudu, ali ga za razliku od Birda, Magica, kasnije i Thomasa i kompanije, nikada nismo vidjeli na ekranima. Pojavljivao se samo na ogromnim slikama u Tempu koje su bile zaista fascinantne: Čovjek u crvenom dresu koji leti kroz vazduh, isplaženog jezika i u savršenom skladu. Znam da nisam bio jedini koji je u nedostatku pokretnih slika razvio neku odbojnost prema Michealu, a vođen simpatijama prema Magicu, Birdu ili obojici istovremeno. Kako neko može da piše da je ovaj sa slika bolji od Magica ili Ptice? Ove gledamo i sigurni smo da bolje ne može, ma koliko ovaj letio na slikama.

Zahvaljujući satelitskom signalu i Screen Sportu, 28. aprila 1988. godine sam prvi put vidio Jordana na TV-u. Prvi meč u seriji prve runde plej ofa između njegovih Bullsa i Clevelanda repriziran je u ranim večernjim satima. Utisak nakon odgledane utakmice je bio nedvosmislen – ovaj čovjek zaista leti, ovaj čovjek je zaista bolji od svega što sam do tada vidio. Iz utakmice u utakmicu, a gledao sam svih pet duela u toj seriji, postajalo je kristalno jasno da je on nešto drugačije i da ni moj Magic nema to što ima on. U prvoj je dao 50, u drugoj 55, u trećoj 38, u četvrtoj 44, u odlučujućoj petoj 38. Svaku sam gledao od početka do kraja i bio u konstantnom šoku i nevjerici Zbog privrženosti Magicu, ali i Birdu, nadao sam se ispadanju Bullsa, pa sam stoga u sljedećoj rundi navijao za meni inače omražene Pistonse i bio zadovoljan ishodom od 4-1, nakon što su Jordanu priredili neviđene batine. Prvi put sam tada gledao „Jordan Rules“, ne znajući još za sam taj pojam i njegove dalekosežne posljedice.

Iako sam se trudio, nisam mogao da ne priznam da je MJ zaista najbolji, ali sam istovremeno tražio argumente i razloge da ga ne simpatišem. Našao sam ih u činjenici da je Magic razigravao cijelu ekipu koja je igrala zbilja spektakularnu košarku, čuveni „Show time“, dok je Jordan bio prevashodno solista, a saigrači puki statisti. Osim toga, bio mi je antipatičan. Dok je Magic bio uvijek nasmijan i veseo, ovaj se permanentno mrštio, ljutio, djelovao arogantno i nedodirljivo.

Nisam ga volio, razvio sam čak i veliku dozu antipatije, ali sam već nakon te sezone posao svjestan da svjedočim vanvremenskoj pojavi u svijetu sporta, ne samo košarke.

Michael Jordan u sezoni 1987/88:

- MVP NBA lige

- Najbolji strijelac lige (35 poena u prosjeku)

- Najbolji defanzivni igrač lige

- MVP All-Star utakmice

- Osvajač nagrade za najbolja zakucavanja na All-Star vikendu

- All-NBA First Team

- All-NBA Defensive First Team

Bilo je tu još rekorda i odličja poput najviše ukradenih lopti u ligi i sl., ali samo ovo iznad je sasvim dovoljno. Tek kasnije ću spoznati kakve su ovo brojke i šta znače u istorijskom kontekstu. Ali, titule su osvajali drugi, a Jordan i Bullsi i naredne dvije sezone padali pred nepremostivom preprekom Detroit. Thomas, Dumars, Rodman i Laimbeer su samo batinama i maksimalno nesportskim metodama zaustavljali najboljeg pojedinca, ali meni nije smetalo. Prihvatio sam i metlu kojom je ova odvratna družina isprašila moje Lakerse u finalu, prihvatio sam i njihov drugi naslov. Ako ne mogu Magic ili Bird, neka osvoje i nasilnici, samo ne Jordan.

Moja simpatija ka timu iz LA 1989. godine je dosegla vrhunac – član najpopularnije ekipe na svijetu postao je moj ljubimac, heroj mog voljenog Partizana, Vlade Divac. Magic i Divac u istom timu, nestvarno i nadrealno. Vlade je već u drugoj sezoni postao startni centar i imao veoma zapaženu ulogu, Magic i dalje bio Magic, Show time je bio na putu da povrati tron. Veliko finale 1991. godine dočekano je u euforiji globalnih razmjera, a Divac je i u Jugoslaviji stvorio prvu veliku NBA histeriju. Histerija, euforija, isčekivanje, ali i ogromna doza straha su bile dominantne pojave raspoloženja u kojem sam ja čekao prvu utakmicu. Strah od Jordana, da budem konkretan. Prvi meč u Chicago Stadiumu i pobjeda Lakersa taj strah je na kratko izbrisala, ali već drugi meč i Jordanovo čuveno polaganje iz ruke u ruku su ponovo probudile moju strepnju da on sam može da nadmaši kompletan tim Lakersa. Tri naredna meča u LA Forumu su to na kraju i potvrdila. Ne samo da je on postao još nedodirljiviji i nadmoćniji, nego je počeo i da razigrava saigrače.

Da rezimiram: Od aprila 1988. moj odnos prema MJ-u je bio pun antipatije, ali i tihog, nevoljnog divljenja i strahopoštovanja. Tako sam i sljedeće dvije sezone navijao protiv Bullsa i Jordana. Ne za Portland i Drexlera, ne za Barkleya, nego samo protiv njega. Uzalud. Bio je nezaustavljiv, ništa više nije pomagalo. Ni batine. Divio sam mu se, a „mrzio“ ga.

Njegov šokatni odlazak iz košarke nakon treće uzastopne titule doživio sam stoga kao veliko olakšanje. Konačno više neće osvajati ništa. Neka osvaja bilo ko, njega mi je bilo i previše.

A onda sam ubrzo zatim osjetio nešto novo, potpuno neočekivano i spontano – žal za njim. Tugu što ga više nikada neću gledati. Košarka mi je bez njega izgledala kao potpuno drugi sport, u svim segmentima slabiji, nespektakularniji, siromašniji. Odjednom se u meni javilo pitanje kako sam mogao da ne navijam za njega, kako sam se uopšte usuđivao da ne uživam u svakom momentu dok je igrao.

Kada je 1995., opet potpuno neočekivano, riječima „I am back“ najavio povratak na parket, doživio sam tako intenzivan osjećaj sreće i ushićenja, kakav mi je do tada u sportu priređivao samo moj Partizan. I postao navijač. Navijač Michaela Jordana, Bullsi su bili samo sekundaran faktor. Te tri sezone i šampionske titule, krunisane onom nadrealnom poluminutnom sekvencom na šestoj finalnoj utakmici 1998. godine, i privilegija da sve to svjesno gledam i pratim, nešto su na čemu ću biti zahvalan dok živim.

Nikada pobijeđen na najvećoj sceni, nikada savladan u NBA finalima. Kada je ulog bio najveći, MJ je igrao najbolje. Sve velike igrače smo nekada vidjeli kada nemaju rješenje, kada ne mogu da prime, dodaju, daju koš. Magica, Birda, Kareema, Russella, Oscara, Lebrona, Kobea, Thomasa, Malonea, nedavno Duranta. Michael je uvijek imao rješenje.

YouTube snimci to ne mogu da dočaraju mlađima koji ga nisu doživjeli. Taj strah, ta nemoć, ta nesigurnost protivnika, od navijača, preko trenera, sve do igrača. Ta sigurnost i spokoj nas koji smo ga gledali da će uvijek ubaciti koliko i kada treba, taj nedostatak bilo kakve sumnje. Sve to je bilo vidljivo i osjećalo se preko TV-a, posebno uživo.

Pokreti, elegancija, građa, izgled, pogled, osmijeh, samopouzdanje, aura jedinstvene veličine. Michael Jordan je bio savršen sportista, na i van terena. U posljednjoj dekadi 20. vijeka, eri u kojoj nije bilo interneta, društvenih mreža, gdje su TV i print mediji bili jedina sredstva za promociju, MJ je bio najpoznatiji čovjek na planeti. Ne košarkaš, ne sportista – najpoznatije biće na svijetu. Svi su, svi smo gledali samo u njega, čitav svijet je želio da „be like Mike“.

Današnja ogromna popularnost Messija, Cristiana, LeBrona i drugih planetarnih super zvijezda, uprkos svoj digitalizaciji i globalizaciji kao neuporedivo lakšim okolnostima, nikada nije desegla nivo globalne veličine i kulturološkog značaja MJ-a.

Pored svega, njegov takmičarski duh je bio možda i najfascinantija osobina. On ga je i definitivno odvojio od svih drugih sportista i prije i kasnije. Gotovo nadljudska volja i želja da bude bolji od protivnika, bilo kada i bilo gdje, Jordana je gurala u orbite koje nisu dostupne običnim smrtnicima. Pomjerao je granice u svakom smislu. Ako su kod zadnja tri prstena Bullsi donekle i imali određenu hemiju i timski duh, u onoj prvoj ekipi sa početka 90-ih zajedništva nije bilo ni u naznakama. Jordan tada nije vjerovao nikome, više od pola ekipe nije komuniciralo i opet su tri puta uzastopno bili šampioni. U eri dominantnih centara, Jordan je titule osvajao sa Cartwrightom, Perdueom, Kingom, Longleyem, Wenningtonom.

Bolest, temperatura, umor, povrede i izostanci najbitnijih saigrača u ključnim utakmicama i momentima? Ništa Jordana nije moglo da zaustavi. Od Pippena je napravio jednog od najboljih košarkaša svih vremena, a 1994. i 1995. smo vidjeli kako Pippen izgleda bez MJ-a, uz sav neosporan kvalitet i talenat. Prosječne igrače kao što su bili Paxson ili Kerr načinio je pobjednicima i šampionima. Od irelevantne i prosječne NBA franšize, Chicago Bullsa, stvorio je globalnu marku koja do danas samo na tom temelju, uprkos permanentnim sportskim neuspjesima, predstavlja jedan od najvrednijih sportskih brendova na planeti.

„Air Jordan“ do danas je jedna od najpopularnijih sportskih i modnih marki na svijetu, čiji uticaj na stil i kulturu življenja je odavno nadmašio korporacije poput Adidasa i Nike-a.

Mnogi će reći da je Muhamed Ali ipak najveći sportista svih vremena. Po meni možda jeste najveća ličnost, ali njegova veličina je u velikoj mjeri rezultat društvenog i političkog angažmana koji je uistinu bio jedinstven fenomen i čiji značaj je nemjeriv. Jordanov značaj, čijih segmenata sam se samo površno već dotakao, nema tu socijalno-političku težinu, ali je na svoj način jednako bitan u pogledu na svakodnevnu životnu kulturu širom planete.

Ako pak uzmemo u obzir samo sportske, rezultatske faktore, tek onda nema nikakve dileme – nikad niko kao MJ.

Ali je bivao i poražen u borbama za titule. Bird, Magic, Kareem, Kobe, LeBron i svi ostali NBA velikani su gubili finala. Čak i najtrofeniji od svih, Bill Russel. Jordan nikada.

Usain Bolt, Carl Lewis, Federer, Nadal, Đoković, Phelps… Svi oni su doživjeli i poraze na najvećoj bini. Tom Brady je osvojio sedam, ali i izgubio tri Super Bowla. Jordan je neporažen u šest NBA finala.

Jesu četiri igrača postigla više poena u karijeri od njega, ali mnogo relevantnija je stavka postignutih poena u prosjeku po utakmici, s obzirom na to da su sva četvorica odigrala znatno više sezona i utakmica od Michaela. Najveći ima prosjek od 30,1 poen po utakmici, niko nema više. Jordanovih 33,4 poena po utakmici u plej ofu su tek rekord za sebe – niko drugi nje ni blizu tome, drugi na listi, Kevin Durant, ima 29,5.

U šest finalnih serija ima skoro 35 poena po meču, naravno da ni u toj stavci nema konkurencije.

Michael Jordan nije ostavio nikakav prostor za interpretacije, nagađanja i diskusije. Slobodno diskutujte o tome da li je bolji ili veći Messi ili Cristiano, Maradana ili Pele, Federer ili Nadal ili Đoković, da li je LeBron bolji od Duranta… Ni ovi danas, kao ni oni ranije, nisu najveći. Oni nisu Michael Jordan. Niko nikada neće biti Michael Jordan.

KOMENTARIŠI

Trenutno nema komentara za ovu vest.

SLIČNE VESTI