Samo jedno mjesto na svijetu se zove dom

Sad, kada je euforija i histerija oko dolaska/povratka Željka Obradovića na trenersku klupu KK Partizan malo splasnula stišala, osjetio sam potrebu da napišem par redova u vezi sa ovim spektakularnim i, bez ikakvog pretjerivanja, istorijskim događajem. Od zvanične objave od strane kluba do danas, mi okupljeni oko ovog sajta smo aktivno ispratili sva dešavanja na društvenim mrežama, zvanična prezentacija nam je čak bila i povod da pokrenemo i sopstveni YouTube kanal. Međutim, niko od nas nije imao želju da piše opširnije o svemu. Malo zbog pozitivnog šoka i nevjerice, a malo i zato što nismo željeli da u momentu emotivnog naboja previše patetišemo i objavljujemo romanse prepune priča, podataka i detalja o trenerskoj karijeri Željka Obradovića. Ni ovaj članak neće sadržati sve ono što svaki prosječni ljubitelj košarke u Evropi odavno zna.

Moj motiv i inspiracija da pišem bila je spoznaja da je povratak baš Željka Obradovića, baš sada i baš u ovaj Partizan istorijski presedan i da ne postoji pandan ni u jednom drugom sportu. Moj najbolji prijatelj košarku prati jako površno, za Žoca je čuo i zna generalno da se radi o trofejnom treneru, ali nije istinski svjestan njegove veličine u evropskoj košarci. Moja ljepša polovina o fudbalu zna sve, ali o košarci baš ništa i ime Željka Obradovića joj je bilo posve nepoznato. Pokušavajući oboma da objasnim istorijske razmjere ovog događaja, tražio sam pandan u fudbalu ili bar neki iole sličan primjer. I, uz sav trud i volju, spoznao da ne postoji ništa slično. Ni blizu.

Ne samo da ne postoji nijedan sličan konkretan primjer, nešto što se zaista i desilo, nego sam spoznao da je čak i hipotetički nemoguće konstruisati bilo šta adekvatno Željkovom povratku na mjesto na kojem je prije tačno 30 godina započeo trenerski put. Pokušao sam to da oslikam hipotezom u kojoj se Cristiano Ronaldo na vrhuncu karijere iz Reala vraća u Sporting. Ili Lionel Messi na zenitu u matični Newell’s Old Boys. No, niti su njih dvojica treneri, niti njihovi matični klubovi u bilo kojem smislu imaju značaj i veličinu koji Partizan ima u svjetskoj košarci. Vjerujte mi da je sam pokušaj neke imaginarne paralele iz svijeta fudbala sa bilo kojim trenerom tek uzaludan trud.

Polazna tačka je ujedno i prva nepremostiva prepreka za bilo kakve paralele i poređenja: Željko Obradović je od 1992. do danas osvojio 9 (devet!) trofeja sa pet različitih klubova u najelitnijem evropskom takmičenju, Euroligi. Drugo mjesto na listi najtrofejnijih košarkaških trenera u tom kontekstu dijele Aleksandar Gomeljski, Božidar Maljković, Pedro Ferrándiz i Ettore Messina sa po četiri titule. Dakle, ni pola u relaciji sa Žocom. A, najuspješniji fudbalski treneri svih vremena, kada su titule u Ligi šampiona i njenom prethodniku, Kupu evropskih šampiona, u pitanju, Bob Paisley, Carlo Ancelotti i Zinedine Zidane, imaju po tri najznačajnija trofeja. Trećina u odnosu na Željka u košarci. Složićete se sa konstatacijom da je tu svako poređenje nesuvislo i neadekvatno.

Veličina i značaj KK Partizan u evropskoj, ali i svjetskoj košarci, uključujući i NBA ligu, stvar čine još kompleksnijom. Možda Ajax iz Amsterdama može da se uporedi sa KK Partizan, postoje određene paralele: Ni Ajax nije najtrofejniji klub u Evropi, i on je imao periode rezultatskih padova, finansijske krize, ponovnih uspona, ali je i pored svega decenijama prisutan i smatra se dijelom kontinentalne elite. Ne toliko zbog rezultata, kojih je svakako bilo i ima, koliko zbog broja vrhunskih igrača koje je afirmisao, istorijskog uticaja na način igranja i shvatanja fudbala. Rinus Michels je bio tvorac ideje i sistema „totalnog fudbala“ koji je taj sport krajem 60ih i početkom 70ih zauvijek promijenio, revolucionirao. Njegov Ajax i njegov nacionalni tim Holandije su prvi igrali moderni fudbal, na kojim temeljima se igra i danas. Druga velika fudbalska revolucija u taktičkom i sistemskom pogledu djelo je Michelsovog učenika – vizije i ideje Johanna Cruyffa izrodile su fudbal kojim će kasnije dominirati njegova Barcelona, Manchester City, Bayern, španska i njemačka reprezentacija, osvojivši pritom sve što se može osvojiti. A, sve navedeno je izrodio Ajax. Ima tu brojnih sličnosti sa Partizanom u košarci, čija veličina se takođe ne ogleda toliko u osvojenim trofejima i uspjesima, koliko u uticaju na razvoj košarke kao sporta, broju trenera i igrača koji su obilježili decenije i decenije u ovom sportu, koji to čine i do današnjeg dana. Proizvod Partizana je otvorio nekada začarana vrata NBA lige svim kasnijim generacijama evropskih košarkaša, da bi nakon Vlade Divca Partizan vremenom postao klub sa najviše igrača koji su igrali u najjačoj ligi na svijetu. Na kraju krajeva, i najtrofejniji trener svih vremena, nedodirljivi Željko Obradović, proizvod je Partizana. Jedna stvar ipak razlikuje Ajax i Partizan i ovo poređenje čini manje relevantnim: Ajax obitava u jednoj od najnaprednijih, najbogatijih i najuređenijih zemalja na svijetu. Ajax od 1945. do danas nije morao da se nosi sa posljedicama ratova, raspada države i drugih tektonskih poremećaja kojima je u posljednjih 30 godina bivao i jeste izložen Partizan.

Uslovi pod kojima je Partizan ostvario najveći uspjeh u svojoj istoriji su takođe historijski presedan i bez primjera u bilo kojem sportu. Nijedan fudbalski klub nikada nije osvojio Ligu šampiona ili KEŠ igrajući kao domaćin u izgnanstvu, 3000 kilometara od svoje kuće. Sa trenerom početnikom, bez dana iskustva i priprema, sa najmlađim timom u takmičenju (prosjek starosti 21,7 godina), punim anonimusa. Uzalud ćete tražiti bilo šta slično i u drugim iole relevantnim ekipnim sportovima. Bez imalo pristrasnosti i klupske ostrašćenosti tvrdim da je trijumf Partizana u Euroligi 1992. godine najveće čudo u istoriji ekipnih sportova na globalnom nivou. Taj Partizan nije stvorio samo najvećeg trenera u istoriji evropske košarke, nego dva Saleta, svaki na svoj način među najvećim igračima ikada.

Ipak, veličina i značaj KK Partizan možda u još većoj mjeri se determiniše kroz sve što je taj klub postigao od te 1992. do sada. Era sistema „Duško Vujošević“ je na jedan drugačiji način takođe čudo i neuporediv fenomen. U periodu najvećeg protoka novca i komercijalizacije evropske košarke, a istovremeno i najveće ekonomske i sportske krize u Srbiji i regionu, Partizan je godinama prkosio opštevažećim normama i zakonima ekonomije i modernog sporta. Iz godine u godinu se na neobjašnjiv način izdizao u evropsku elitu, stvarajući pritom redovno elitne košarkaše koji će kasnije imati značajne, neki i dominantne uloge u evropskoj, ali i NBA košarci. Sve to je ostvareno u najtežim ekonomskim, društvenim i političkim uslovima. Mnogi košarkaški klubovi sa evropskog kontinenta su trofejniji i čisto rezultatski uspješniji od Partizana, ali stavimo stvari u prave relacije – radi se o klubovima koji su sekcije najbogatijih globalnih fudbalskih korporacija, koji su privatno vlasništvo milijardera ili su pak simboli i projekti razvijenih i bogatih država. Jugoplastika i Cibona imaju više evropskih kruna od Partizana, ali vrijeme je pokazalo da se tu radilo o incidentnim pojavama. Nakon Dine, Tonije i Dražena ova dva kluba su faktički nepovratno nestala sa košarkaške mape Evrope. Litvanski Žalgiris, koji se takođe uz pomoć dosta skromnijih sredstava decenijama održava na vrhu, u jednu ruku jeste izuzetak u društvu bogatih, ali za razliku od Partizana taj klub od početka 90ih godina obitava u jednoj uređenoj, progresivnoj, sve razvijenijoj zemlji, čije opšte blagostanje je daleko iznad Srbije i okruženja u kojem je Partizan. Ako uzmemo sve navedene faktore u obzir, ne smatram pretjeranom i neobjektivnom tezu da je KK Partizan najveći evropski košarkaški klub svih vremena. Najvećim ga ne čine trofeji, nego broj ličnosti i opstajanje u ili pri vrhu u potpuno nenormalnim okolnostima koje ga okružuju pune tri decenije. Ko smatra da je ova teza subjektivna i plod navijačke strasti, u komentaru ispod ovog teksta slobodno može pokušati da me demantuje i navede klub sličnog profila, rezultata, uticaja na sport, a koji preko 30 godina sve to ostvaruje i održava pod bar sličnim uslovima.

Šta ćemo sa posljednjh šest godine i gdje je tu veličina Partizana, pitaće sad vjerovatno mnogi sa pravom. Od 2015. godine Partizan prolazi kroz nasumnjivo najteži period u svojoj istoriji. Finansijski krahovi rezultirali su i višegodišnjom krizom rezultata, ali i identiteta. Ovo zadnje je navijačima kluba najteže palo, teže od svih neuspjeha i sportskih padova. Fascinacija kluba koji prkosi svakoj logici i svim zakonima i pravi čuda iz godine u godinu počela je polako, ali sigurno da nestaje. Klub fenomen iz godine u godinu je postajao sve običniji, jedan od mnogih. Kadrovska politika, nastupi u javnosti, kompletna slika kluba nije više ličila na sve ono što je on predstavljao decenijama unazad. Rezultatska dominacija gradskog rivala i njegov novonastali rivalitet sa podgoričkom Budućnosti, a sve veća i jasnija marginalizacija Partizana, frustraciju partizanovaca samo su činili još jačom. Sezona 2019/20 i odlični rezultati na svim frontovima, sa vrhunskim trenerom na klupi, upalila je plamen nade da se Partizan bar rezultatski vraća u velikom stilu, ali pandemija korona virusa i globalni prekid sportskih takmičenja utoliko brže su taj plamen ugasili, a onda je početkom minule sezone došlo sve na staro: Odlasci trenera i igrača pod čudnim okolnostima, kadrovski promašaji u seriji, finansijska kriza i rezultatski krah istorijskih razmjera. U proljeće ove godine, KK Partizan je bio na dnu. Bez trenera, bez para, sa milionskim dugom i bez perspektive. Veliki broj pristalica se ozbiljno pribojavao gašenja kluba ili još gore varijante – fuzije ili „sportsko-tehničke saradnje“ sa nekim drugim klubom po uzoru na gradskog rivala.

Šta je radio Željko Obradović svih ovih godina, odnosno decenije, nakon odlaska iz Partizana? Osvojio je prvo Euroligu sa katalonskim Jovantutom, nakon što mu je dvije godine ranije istu oduzeo sa Partizanom. Dakle, prve dvije krune je osvojio sa klubovima skromnih finansija. Real Madrid je sve samo ne skroman. Košarkaška sekcija najvećeg i najbogatijeg fudbalskog kluba na svijetu nikada nije oskudijevala u novcu, a Željko je sa jednim Sabonisom u ekipi 1995. osvojio jos jedan trofej u elitnom takmičenju. Refleksno će stoga mnogi pomisliti da to i nije bilo baš neko svjetsko čudo, ali kome je još poznat podatak da je madridski velikan do dolaska Obradovića punih 15 godina čekao na evropsku krunu, a nakon njegovog trijumfa čak 20 godina na sljedeći. Svih tih 40 godina Real je bio bogao kao i uvijek, a jedinu titulu u EL osvojio je sa Željkom. Biće da je ipak do trenera, a ne nužno do para.

U Panathinaikosu, vlasništvo grčkog milijardera, za 13 godina je osvojio pet evropskih naslova. Veliki budžeti i fantastični uslovi su nesporni, ali mnoštvo drugih klubova je u istom periodu raspolagalo je istim ili čak i većim sredstvima, pa nisu bili ni blizu osvajanju pet naslova, neki nisu osvojili nijedan. Biće dakle opet da je malo i do trenera.

Projekat Fenerbahče je takođe bio uokviren velikim ulaganjima, a rezultirao je osvajanjem naslova prvaka Evrope i redovnim plasmanima na završni turnir Eurolige. Uz nespornu činjenicu da je i u Istanbulu imao vrhunske uslove u svakom pogledu, mora se naglasiti da je Obradović najveće uspjehe i taj jedan trofej osvojio sa timom čiji lider je bio Bogdan Bogdanović, doveden za „siću“ iz baš tog Partizana. Odlaskom iz Istanbula Žoc je, kao i nakon kraja mandata u Atini, odlučio da godinu dana odmara, a onda se lati novog izazova.

U mom društvu košarkaških zaluđenika mjesecima se spekulisalo koji tim će Žoc preuzeti na ljeto 2021. Svi smo bili saglasni u procjeni da samo par klubova dolazi u obzir: Možda Real ako ode Laso, možda Barca ako Šaras doživi rezultatski krah, ali nekako sam se odlazak njegovog kuma Itudisa iz CSKA činio najrealnijom opcijom, a moskovski velikan kad logična naredna stanica, idealna za osvajanje jubilarne desete titule, a onda i još pokoje. Bilo nam je potpuno nezamislivo da bi Željko i pomislio da preuzme neki zdrav i ambiciozan klub poput recimo Bayerna, koji opet sa druge strane posluje po principima ograničenih budžeta i koji stoga nije garant brzog uspjeha. Zašto bi se najveći i najuspješnji trener ikada nakon svega bavio razvojem nekog solidnog projekta, kad može da bira i nema potrebu da bilo kome bilo šta dokazuje. Na Partizan niko od nas u tim debatama nije pomišljao ni u ludilu, nikome od nas povratak Željka Obradovića, i dalje punog energije i najviših ambicija, u ovaj i ovakav, potpuno razoren Partizan nije padao na um ni kao glupa šala.

Svi znamo šta se u međuvremenu desilo. Žoc se vratio u svoj Partizan. Većina posmatrača ne zna kakve okolnosti su pratile njegov povratak. Neki imaju određena saznanja o tome, većina ne zna ništa, a spekulacija i nagađanja ima i previše. Poenta svega što sam napisao nije da li ja ili mi kao tim znamo nešto o tim okolnostima ili ne, poenta je da su one potpuno nebitne. Poenta je da se najveći trener vratio u najveći klub (definiciju ovog „najveći“ sam napisao iznad), u trenutku kad je najveći trener i dalje krunisani kralj evropske košarke i na vrhuncu slave i uticaja, a najveći klub na dnu u svakom smislu, bliži kliničkoj smrti nego životu.

Kakva priča, kakva senzacija, kakvo čudo! Iz razgovora sa prijateljima koji vole košarku, ali ne nužno i Partizan, znam da su i mnogi van kosmosa Partizan svjesni težine i značaja ovog koraka. Povratak Željka Obradovića u Partizan u ovom momentu i stanju u kojem se nalazi je nerazuman, nerezonski, iracionalan i neobjašnjiv bilo kakvim suvislim argumentima. Željko Obradović se nije morao vratiti u Partizan, niko na svijetu ga na to nije mogao natjerati ni na jedan način. Najmanje novcem, on ga bar ima u dovoljnoj mjeri, a klub nikada neće imati finansijske uslove kojim raspolažu skoro svi klubovi iz Eurolige. Partizan, na kraju, ni ne nastupa u toj Euroligi. Željko Obradović Partizanu ništa nije dužan. Ono čudo 1992. je dovoljno, a mnogi su zaboravili ili ne znaju da je on svoj dug prema klubu, ako je i postojao te 1992. vratio ostankom na klupi i nakon Istanbula i odlaska Saleta i Saše, u zemlji okruženom ratovima i pod ekonomskim sankcijama, zemlji u potpunom rasulu. Ostao je, a nije morao, mogao je da bira kuda će. Ostao i sa timom skromnih mogućnosti ostao bez ijednog trofeja, ali to je nebitno. Ostao je. Iz današnje perspektive prilično sulud potez, mora se priznati. Ovaj sada je još suludniji. Osnovni i jedini relevantan razlog za povratak u Partizan je ljubav i poštovanje prema klubu i navijačima, njegovom klubu. Željko se kao trener samo u Badaloni zadržao kraće nego u Partizanu, u Atini i Istanbulu je proveo punih dvadeset godina, ali nikada nije bilo ni promila sumnje da je samo Partizan njegov. „Nisam ja zvezda, ja sam Partizan“, „Sve za ljubav, sve za Partizan“ i svi oni drugi snimci iz čačanskih kafana ili slika kada kao trener Fenera pjeva „Da volim crno-bele“ u punom Pioniru nikada nisu bile pod znakom pitanja kada je u pitanju autentičnost i čistoća njegove emocije prema Partizanu. Mnogi igrači, treneri i funkcioneri su skloni ciljanim slatkorječivim floskulama, koje nekada kasnije u momentima razočarenja djeluju bolno lažno. Žoc je u odnosu prema Partizanu bar na mene lično uvijek djelovao umirujuće iskreno i prizemljeno, bez fraza i nesuvisle patetike. Ono „…ja sam Partizan“ meni nikada nije djelovalo patetično, ta izjava je samo lijepa, a istovremeno i mnogo kul. Njegov govor na ceremoniji povodom 20 godina od osvajanja pehara Eurolige u Jugoslovenskom dramskom pozorištu ne sadrži nijedan klasični verbalni izliv ljubavi, a zapravo je jedna od najljepših izjava ljubavi koju sam ikada čuo. Meni, vama, Partizanu Željko ništa nije bio dužan. A vratio se. Jer je osjetio da ga njegov klub treba. Da je vrijeme da se vrati kući, da se vrati svom domu. U njegovom slučaju se samo jedno mjesto na svijetu zove dom.

Da se vratim na početnu dilemu – kako nekom ko iz legitimnih razloga ne shvata značaj i težinu ovog povratka objasniti koliko je ovo veliko na više nivoa? Nemoguće je, ne može se objasniti neobjašnjivo, niti ja lično mogu bilo kome objasniti moju vezu sa Partizanom riječima. Razumiju je samo oni koji osjećaju isto ili slično. A, ima nas.

Ovaj korak Željka Obradovića njega ultimativno svrstava u red najvećih ličnosti u istoriji ne samo KK nego i cijelog JSD Partizan. Bio je on to i do sada, ali sada se vječno zacementirao u prvom redu. Međutim, ovaj korak govori i mnogo o Partizanu. Koliko je Partizan ogroman klub, najveći, čak i kada je na zemlji i izranjavan. Žocov povratak u svoj jedini dom je znak i dokaz da je Partizan toliko ogroman da niko i ništa ne može i nikada neće moći da ga ugasi, uništi, ubije. Nebitno je koliko će Željko ostati, koliko i da li će osvojiti bilo šta – bitno je da se vratio i time u najtežem trenutku od postanka kluba svima stavio do znanja koliko je Partizan veliki. Sve da sutra ode, on je već uklonio sve sumnje o veličini Partizana.

Moj kolega i prijatelj QQLELE je napisao „bitno da imate nekoga ko će da vam se vrati nekada“ u kontekstu Žocovog dolaska kući. U Partizan se vraćao Dule Vujošević, vraćali su se Divac i Danilović, Mačvan, Peković, Paspalj, vraćao se Saša Pavlović, a vratiće se i Sale, Lučić, Žofri, Jan, Berta, Leo, Bogdan. Vratiće se i Dule ponovo. Kića se nije vraćao, on nikada nije ni odlazio. Svi oni i stotine drugih su Partizan. Samo Partizan je dom svim tim velikanima. Zato je Partizan najveći klub na svijetu. I zato je Partizan po meni neuništiv. A, ako mora da se ugasi, neka ga ugase oni koji su ga i stvorili i napravili najvećim.

Hvala ti, Željko.

 

Foto: Dragana Stjepanović

KOMENTARIŠI

Veselin Petrović

- 01.07.2021 9:08

...fenomenalno . Prosto, neobjašnjivo onima, koji ovo nikada, ne mogu razumeti...ali, njima nije ni namenjeno. Ako bi me neko pitao, ili ako bih upitao sebe, šta je kkP, onda bi odgovor bio ovaj tekst. Sjajno. Da dodam, uvek se setim 1/2 f Evrolige protiv Olympiacosa...momenat kada g. Vujošević traži timeout, u 3/4 , a mi ih stižemo...Taj feeling u "vazduhu", ta energija, nešto neobjašnjivo, vera, da ćemo preokrenuti...da ćemo ih stići...ali, i na kraju, tuga, taj otpadak Childresa, sve je to kkP. Mi jesmo na dnu, trenutno, po svim pitanjima, ali ja sam uveren da za nas dolaze bolji dani...Vama svaka čast. Napred Partizan!

SLIČNE VESTI