Možda naslov ovog teksta mlađe i za košarku nezainteresovane naraštaje asocira na popularnu seriju holivudskih blockbustera sa Will Smithom, ali nama nešto vremešnijim, kao vjerovatno i većini zaljubljenika u košarku, pojam „Bad Boys“ simboliše samo jedno – ekipu Detroit Pistonsa sa kraja 80ih i početka 90ih godina prošlog vijeka. Tim koji je ostavio neizbrisiv trag u analima NBA košarke, jedna od najuspješnijih i najneobičnijih ekipa u istoriji NBA.

Antologijsko rivalstvo džentlmena

Sve do samog kraja osamdesetih, tu dekadu su obilježili dueli dvije organizacije na ekipnom i dva pojedinca na individualnom nivou, rivalstvo koje po svom kvalitetu, intenzitetu i trajanju nadmašuje svako drugo i prije i nakon toga. „Showtime-Lakersi“ i Boston Celticsi, Magic i Bird. Od 1980. do 1989., od devet NBA titula, osam su uzele ove dvije ekipe, a tri puta su se sastajali u finalnim serijama. Rivalstvo koje je tokom 70ih u svakom pogledu posrnulu i oronulu NBA spasilo i udarilo temelje za kasniju globalnu ekspanziju lige 90ih godina. Kontrasti kao iz bajke: s jedne strane glamurozna metropola zapadne obale, s druge strane dominantno sportsko uporište sa istoka. Ovdje tamnoputi, uvijek nasmijani, ekstrovertirani simbol holivudskog blještavila i vođa najatraktivnije ekipe lige, čije drugo ime je glasilo „Showtime“. Na drugoj strani introvertno dijete iz sela od 2.000 duša, koje je predvodilo najtrofejniju organizaciju u istoriji NBA. Dvojica košarkaških genija bila su opsjednuta međusobnim nadmetanjem. Magic je više puta naglašavao da se sezona sastoji od 80 običnih utakmica i dva duela protiv Bostona, dok je Bird govorio da ga svako jutro nakon buđenja prije svega zanimaju Magicove statistike od prethodne večeri. Ta opsesija je i po pitanju kvaliteta sporta i igre NBA izdigla na jedan savim novi, do tada neviđen nivo. Istovremeno, odnos ljutih rivala odisao je međusobnim poštovanjem i viteštvom. Ma koliko beskompromisna i bespoštedna da je bila borba Magica i Birda za prevlast na terenu, toliko su njih dvojica izvan NBA vreve i cirkusa gajili bliske lične odnose. Tokom svih tih godina razvilo se veliko i istinsko prijateljstvo koje ih i danas povezuje.

Sredinom 80ih godina u na planetu Zemlju i u NBA sletio je Michael Jordan koji je iz godine u godinu individualnim učincima i potezima ne samo sve više zasjenjivao Johnsona i Birda, nego i nedvosmisleno najavio smjenu generacija i novu eru NBA košarke. Njegovi Chicago Bullsi su po opštevažećem mišljenju bili nova sila koja će dugo dominirati parketima. Ipak, niti je era dominacije Jordana i Bullsa nastupila u periodu kada se to očekivalo, niti su oni bili ti koji su okončali eru Magic-Bird.

„Vaša mržnja je naš ponos“ – sami protiv svih

I tada, krajem osamdesetih godina, a posebno iz današnje perspektive, Jordan i Chicago su bili jedini zamislivi nasljednici Magica i Lakersa, Birda i Celticsa. To bi bila rezonska i prirodna tranzicija iz jedne u drugu epohu, evolucija na nove razine u svakom pogledu. A, onda se pojavila družina prokletnika i košarkaških „zlikovaca“ iz Detroita, jednog od najsumornijih američkih gradova, i umjesto evolucije razbuktali revoluciju i uspostavili sopstvenu, krajnje jedinstvenu eru između dvije ere.

Detroit Pistonsi kasnih 1980-ih i ranih 90-ih činili su se spremni učiniti sve da pobijede, bez skrupula i obzira na norme i konvencije. To im je donijelo epitet koji su zaslužili svakom porom svojih tijela, u najbukvalnijem mogućem smislu i bez bilo kakve pozitivne konotacije – „Bad Boys“.

Bez izuzetka, svi ljubitelji košarke i NBA lige koji nisu bili zagriženi navijači Pistonsa krajem 1980ih, prezirali i proklinjali su „Bad Boyse“ . Činjenica koja pristalice Detroita čini ponosnim do danas. Shodno krilatici: „Vaša mržnja je naš ponos.“ „Loši momci“ nisu igrali košarku, već su se ratovali. „U potpunosti smo otelotvorili Detroit. Prenijeli smo karakter radničke klase na teren “, kaže Power Forvard Rick Mahorn, sumirajući duh te ere i nastavlja:„ Osvajanjem šampionata učinili smo ponosnim ljude u Detroitu, pa i cijelom Michigenu “.

Već 1988., Pistonsi su narušili ustaljenu hijerarhiju u NBA kosmosu i izbacili Boston u finalu Istoka, a finalnu seriju protiv Lakersa su izgubili u sedmoj utakmici na jednu loptu. Najupečatljiviji utisak te serije bio je Isiah Thomas, kapiten i vođa tima iz Detroita, koji je na šestom meču sa povređenim člankom, doslovno sa jedne noge postigao 25 poena – u posljednjoj četvrtini. Poruka je glasila: „Možemo da podnesemo i najveći bol.“ Sve što je potom uslijedilo pokazaće da je bol koji su spremni da nanesu protivnicima još veći. Bilo kome, bilo kada, bilo gdje. Godinama.

Već naredne sezone 1988/89 „Bad Boysi“, predvođeni legendarnim bekovskim dvojcem Isiah Thomas/Joe Dumars, nemilosrdno su pomeli ne samo ponovo Boston na Istoku, nego ovaj put i Lakerse u velikom finalu sa 4-0. Era „Showtime Lakersa“ i „Bird-Celticsa“ brutalno i nepovratno je ugašena. Sljedeće sezone, „Motor City“ je impresivno odbranio NBA naslov i stoga se do danas smatra jednim od najboljih timova svih vremena.

Epsko rivalstvo

Umjesto jednog, sada smo imali dva velika i ogorčena rivalska duela - Pistons vs. Celtics i Pistons vs. Lakers – koji su, umjesto viteštva i poštovanja, odisali antagonizmom na svim nivoima.

Nakon pobjede nad Bostonom u finalu konferencije 1988. godine, „Bad Boys“ su vjerovali da su blizu preuzimanja primata u NBA. Međutim, u finalnom okršaju za Larry O’Brien trofej, „Showtime Lakersi“ i njihove superzvijezde Magic Johnson, Kareem Abdul-Jabbar u James Worthy predstavljali su ogromnu prepreku. Potpuno nejednak duel, koji je u to vrijeme u medijima promovisan kao borba „dobrog protiv zla“: Spektakularna ofanzivna košarka, puna finesa i estetike, koja je odisala gracioznošću baletske predstave, dobila je svoju antitezu - brutalni, odbrambeni bedem koji se zasnivao na fizičkim okršajima, ratničkom stavu i neprestanoj borbi, a koji sa Billom Laimbeerom u svojim redovima imao i najomraženijeg igrača lige. Jedino su kapiteni Magic Johnson i Isiah Thomas – do tada – bili u krajnje prijateljskim odnosima.

Tokom finalne serije to prijateljstvo se na terenu nije ni naziralo. Pistonsi su bili u misiji preuzimanja primata koju su shvatali kao istinski rat. Počeli su silno, dobivši prvi meč u Forumu sa 105:93. U šesti meč su ušli sa skorom od 3:2, a ta utakmica će postati legendarna i antologijska. Isiah Thomas je pružio nesvakidašnju gala predstavu. U trećoj četvrtini, Lakersi su vodili sa 56:48, a onda je „Captain Zeke“ preuzeo utakmicu u svoje ruke i sasuo 14 poena u seriji. A onda šok – Detroitov „Go-to-guy“ je nakon jednog dodavanja ka Dumarsu iskrenuo skočni zglob i činilo se da je za njega utakmica završena. No, Thomas se vratio na parket i vidno hendikepiran u posljednjoj četvrtini postigao nestvarnih 25 poena. Kapiten Pistonsa se borio kao za sam život. Nadljudskim naporima za titulu – životni san. I svoj tim 14 sekundi prije kraja doveo u vodstvo. „Bad Boysi“ na korak od sna. A onda na kraju sudijski zvižduk koji do danas odzvanja Detroitom – više nego kontroverzna lična greška, navijači Pistonsa do danas tvrde „fantomski faul“, Kareem Abdul-Jabbara je odveo na liniju slobodnih bacanja. Legendarni centar je bio hladnokrvan - pobjeda za „Purple & Gold“. Umjesto šampionskog prstena za Detroit sedma utakmica koju je odlučilo iskustvo ekipe iz LA-a. Peti naslov za „Showtime“ u toj dekadi.

No, „Bad Boysi“ su neumoljivo spremali osvetu. Sezona 1988/89 bila je konačna prekretnica. Regularnu sezonu Pistonsi su završili kao najbolji tim lige bilansom od 63:13. U prve dvije runde play-offa Boston i Milwaukee su pometeni bez poraza, a u konferencijskom finalu su eliminisani Chigaco Bullsi i Michael Jordan. O duelima ova dva tima tih godina će zasebno biti riječ u nastavku ovog teksta.

Protivnik u velikom finalu – LA Lakersi. Naravno. Nesretno iskustvo iz prethodne sezone i tragičan gubitak već osvojene titule, ionako konstantno „nabrijane“ Pistonse su samo još dodatno motivisali. Njihova glad za trofejom bila je skoro opipljiva i vidljiva golim okom. Međutim, uprkos tome niko nije bio spreman na ono što se na kraju desilo u finalnoj seriji NBA 1989.: Detroit je šokirao svijet košarke i pomeo Lakerse sa parketa! 4:0, metla, „sweep“! Prvi šampionski naslov, veliki trijumf i posebna satisfakcija za sve aktere, utoliko više što je on bio i istorijska prekretnica. Nakon što su prvo prekinuli epohu uspjeha jedne od najboljih ekipa Boston Celticsa, Pistonsi su ovom titulom na kraju ozvaničili i kraj „Showtime Lakersa“. LA će do sljedećeg NBA naslova čekati do 2000. godine, Boston čak do 2008.

„Jordan Rules“ – više od rivalstva

Pistonsi su se, međutim, ovom pobjedom katapultirali na vrh NBA lige i tu su i ostali. Sljedeće godine su uspjeli da odbrane titulu. Podvig koji su na Istoku do tada napravili samo Celticsi Bill Russell, najuspješniji tim svih vremena.

Na putu ka samom vrhu, izrodio se još jedan duel u Istočnoj konferenciji NBA koji je od samog početka, s obzirom na količinu i intenzitet međusobnog prezira i antipatije i na sportskom i na ličnom nivou kojima je obilovao, prevazilazio okvire bilo kakvog rivalstva. Odnos Detroit Pistonsa i Chigaco Bullsa u tom periodu bio esencija neprijateljstva i mržnje, ni manje ni više.

Prljavi trikovi, fizička žilavost i tendencija ka nesportskom ponašanju bili su jednako dio DNK tih Pistonsa kao i hrabrost, mentalna snaga, solidarnost i košarkaški sjaj Isiah Thomasa. Ukratko: Tada niko - zaista niko - nije voleo da igra protiv Pistonsa. Ni Charles Barkley, ni Larry Bird, ni Michael Jordan. Posebno Jordana, već tada po individualnim sposobnostima iznad svih drugih i svega do tada viđenog, Pistonsi su tukli i faulirali nemilosrdno, neprestano i sistemski. Da bi se suprotstavio nevjerovatnim ofanzivnim sposobnostima „MJ-a“, legendarni trener Chuck Daly uspostavio je „Jordan rules“. Odbrambena strategija koju je Thomas 1988. objasnio na sljedeći način: „Morali smo da ga branimo grubo i fizički. Najvažnije je, međutim, bilo izbacivanje Jordana iz ravnoteže redovnim mijenjanjem odbrane.“ Trener Daly je detaljnije izložio svoj odbrambeni koncept:„ Ako je Jordan bio u centru perimetra, gurali smo ga na levo krilo i agresivno ga udvajali. Udvajali smo ga i na desnom krilu, samo što smo mu ovdje dali više vremena kako bi se osjećao prijatnije, tako da smo u odlučujućim situacijama mogli pretpostaviti da će ići na desnu stranu.“ Još jedan segment koncepta „Jordan rules“ bilo je sljedeće: Kada vas Jordan nadigra, morate da da ga oštro faulirate. Mi ne želimo da igramo prljavo – znam da mnogi ljudi to vide drugačije – ali protiv Jordana morate da igrate vrlo fizički“, objašnjavao je Daly svojevremeno.

Ovaj defanzivni pristup, u praksi ništa drugo osim brutalno batinanje i Jordana i drugih igrača Bullsa, prvih godina se pokazao kao veoma efikasan u play-off duelima protiv Chicaga. 1988. Pistonsi su rutinski eliminisali Bullse sa 4:1, godinu kasnije je serija završena skoron od 4:2, a 1990. se igralo svih sedam utakmica.

Bullsi su iz godine u godinu bivali sve bolji i kvalitetniji, ali batine koje su primali od strane „Bad Boysa“ su ipak redovno odnosile prevagu u korist rivala iz Detroita. NBA i njena tadašnja pravila takav agresivan i brutalan stil su u najmanju ruku tolerisali, tako da su Jordan i ekipa nakon treće izgubljene serije od Pistonsa zaredom shvatili da postoji samo jedan način da se porazi batinaška družina iz Michigena: Fizička sprema koja omogućava da se izdrži svaki udarac i svaki bol, a istovremeno i protivniku uzvrati istom mjerom. Nakon sezone 1989/90 Bullsi su dobar dio priprema posvetili usavršavanju fizičkih predispozicija, nadogradnji mišićne mase. Četvrti play-off susret sa Pistonsima Jordan i kolege dočekali su spremni da istrpe svaki bol i sve batine, ali i kadri da uzvrate istom mjerom i istim intenzitetom. Talent i igrački kvalitet su svakako nedvosmisleno bili na strani Bullsa svih tih godina, ali te 1991. godine Jordan i ekipa su bili uspostavili i fizičku ravnotežu, transformisali su se u batinašku ekipu na istom nivou sa „Bad Boysima“ iz Detroita. Spoj toga, višeg timskog igračkog kvaliteta i najboljeg košarkaša svijeta Pistonsima nije ostavio ni promil šanse. Ništa više nije pomagalo, zloglasne „Jordan rules“ sam Jordan brutalno i neumoljivo je obesmislio i poslao na smetlište istorije. Chicago je pomeo Detroit sa 4:0, plasirao se u veliko finale gdje ni Lakersi nisu imali nikakvih šansi. Taj trenutak je označio početak bajne i jedinstvene ere Michela Jordana i Bullsa, koji će 90ih za osam godina osvojiti čak šest NBA titula, ali i kraj „Bad Boysa“ i njihove dominacije.

Višestruki značaj „Bad Boysa“ za globalni razvoj košarke

Dva uzastopna NBA prstena sami po sebi tadašnje Pistonse čine jednim od najvećih košarkaških timova svih vremena. Vremenski i historijski kontekst, ali i svjesno i planski stvoren stav i nastup prokletnika, autsajdera, ratnika, koji su spremni na doslovno sve da bi došli do uspjeha, ne mareći za pravila, norme i konvencije. Ove karakteristike su ih dovele do samog vrha, ali su ih istovremeno i načinile i najomraženijim košarkaškim timom ikada, i van granica NBA kosmosa. Neposredna posljedica tog statusa bila je, između ostalog, okolnost da nijedan „Bad Boy“ nije pozvan u prvi američki „Dream Team“ na OI u Barceloni 1992., iako su u tom periodu bili jedna od najdominantnijih ekipa lige i uprkos činjenici da je upravo trener Pistonsa Chuck Daly bio selektor te nacionalne ekipe. Thomas i društvo su na putu do uspjeha naprosto išli preko leševa i u svijetu košarke stvorili samo i isključivo neprijatelje. Čak i od Magica Johnsona. Legendarni plej i Thomas su se javno pomirili tek 25 godina kasnije. U međuvremenu i Larry Bird ponekad govori pomirljivim tonom o Thomasu i društvu. Samo Michael Jordan i ostali Bullsi iz te epohe do današnjeg dana prema „Bad Boysima“ sa jezera Erie gaje nepromijenjenu količinu prezira i ličnog antagonizma. Ni „His Airness“ ni kolege to ni ne pokušavaju da sakriju.

A, upravo to epsko i nesvakidašnje rivalstvo, puno negativnih emocija i naboja neviđenih razmjera, možda predstavlja i najveći istorijski učinak Pistonsa za košarku uopšteno. Naime, svi oni izazovi u obliku batina i fizičkog maltretiranja, kojima su „Bad Boysi“ godinama izlagali najboljeg košarkaša planete, od Michaela Jordana napravili su tu nadljudsku figuru koja će kasnije postaviti nove standarde u svjetskoj košarci. Taj čuveni i neponovljivi takmičarski duh, želja Jordana da bude najbolji, koja ga je lansirala u neku orbitu koja nije bila dostupna običnim smrtnicima, u značajnoj mjeri je i rezultat koncepta „Jordan rules“. Pistonsi su u tom smislu značajno uticali na razvoj i ekspanziju NBA košarke na globalnom nivou, ne samo kao sport i igra, već i kao kulturološki fenomen.

Sudbinska veza „Loših momaka“ i Jordanovih Bullsa najjasnije se ogledava u već pomenutom duelu 1991. godina. Ne samo da su Bullsi prihvatili i usavršili „Jordan rules“, da bi ih u rekordnom roku brutalno uništili i ugasili, okončavši time jedinstvenu i neuporedivu eru „Bad Boysa“. Način na koji su Thomas, Dumars, Rodman, Laimbeer i ostali prihvatili svoj konačni poraz najslikovitiji je simbol njihovog kolektivnog karaktera. Sedam sekundi prije kraja četvrte utakmice, pri čemu je rezultatski ishod već odavno bio jasan, grupa čudaka i batinaša naprasno je napustila parket, bez pozdrava, bez rukovanja sa rivalskim igračima, bez trunke poštovanja prema bilo kome i bilo čemu. I samo taj i takav odlazak sa velike pozornice je bio autentičan. Svaka druga reakcija ne bi odgovarala duhu te ekipe i njenom karakteru.

U drugom dijelu priče o „Bad Boysima“, kolega Bačka Kulen Zmija će vam uskoro detaljno predstaviti najvažnije aktere ove neponovljive ekipe, njihove karaktere i osobine koje su ih načinile jednom od najboljih, ali i najomraženijom ekipom u istoriji NBA.