Ne, nije nama iz Reflektora, posebno ne meni lično, ni dosadno, niti imamo agendu koja se bavi Željkom Pantićem. Moja analiza njegovog medijskog djelovanja u posljednjih deset godina, potkrepljena činjenicama, provjerenim informacijama i video materijalom, koji indikativno ukazuju na nekonzistentnost, savršenu i potpunu neprincipijelnost u Pantićevim stavovima o mnoštvu tema, pojava i osoba u kosmosu JSD Partizan, srpskog sporta generalno, ali i na društveno-političkom planu, koje dotični ni na jedan način objašnjava, trebalo je da bude moj jednokratni lični osvrt na njega i implikacije njegovog rada po klubove JSD Partizan. Nismo planirali nikakav serijal na tu temu.

Međutim, reakcije Željka Pantića na taj tekst, te na intervjue koje su u tom periodu našem portalu dali Duško Vujošević i Vladimir Vuletić, mene lično obavezuju da se na njih direktno osvrnem, te da analizu nastavim i produbim.

Reflektor nije ničiji, njegovi "vlasnici" su navijači Partizana koji su ovaj portal pokrenuli iz ljubavi prema klubu, sportu generalno i iz želje da slobodno pišu o svemu i svačemu, bez ikakvih komercijalnih interesa, bez ikakve političke agende i bez klasičnih redakcijskih sprega i pravila. Među nama su u međuvremenu i pisci, novinari, navijači drugih, rivalskih klubova. Nas dvadesetak se po mnogim pitanjima ne slažemo, niti je to uopšte cilj i svrha cijele priče. Mi smo homogeni samo po pitanju nekih opštih ljudskih i moralnih vrijednosti u najširem smislu, a inače smo maksimalno heterogeni i zastupnici svojih ličnih, uglavnom subjektivnih stavova.

Krajem protekle godine dvojica naših autora, nezavisno jedan od drugog, u roku od par dana su napisali i objavili tekstove o dvojici vodećih medijskih ličnosti "grobarske javnosti", Željku Pantiću i Vladanu Tegeltiji. Oba teksta su bila krajnje kritičkog karaktera. Duktus i kvalitet, a i sadržaj tih tekstova, stvar su individualne percepcije i ocjene čitaoca, niko od nas ne pretenduje na konačnu i jedinu istinu ili kvalitativne norme i konvencije glede stila pisanja. Krajnje individualni, lični i subjektivni pristup, ni manje ni više. Vladan Tegeltija je par sati po objavi lično reagovao na tekst, koji se bavio njegovim radom i djelovanjem, uspostavivši neposredan kontakt sa redakcijom Reflektora putem jedne od društvenih mreža. Reakcija je bila žustra i temperamentna, budući da se osjetio nepravedno prozvanim i osuđenim. Ta reakcija je relativno brzo izrasla u dijalog i razmjenu mišljenja i argumenata, vođenu dinamičnim i britkim tonom, ali potpuno u granicama kulture dijaloga i opšte pristojnosti, bez uvreda i prozivki na ličnom nivou. Konkluzio te rasprave je bio da smo mnoge nesporazume i međusobna nerazumijevanja otklonili, ali i spoznaja da se Tegeltija i mi i dalje po mnogim tačkama ne slažemo, te da je to zdrav osnov za naše gostovanje u njegovoj TV emisiji, a istovremeno i za njegov intervju za naš magazin. Mi njemu gostovanje i dalje dugujemo, ali obećanje svakako stoji, dok je on bez pogovora bio spreman da odgovori na svako naše pitanje, te argumentovano i opširno obrazloži svoje stavove i poglede na razne teme. Kako i koliko će neko njegove odgovore i argumente shvatiti i prihvatiti, stvar je individualne percepcije, ali jedno je sigurno: Tegeltija je, slagao se neko sa njim ili ne, pokazao visok nivo kulture dijaloga, spremnosti na argumentovano sučeljavanje, ali i osnovnog poštovanja prema našem skromnom magazinu - kao neko ko se decenijama profesionalno bavi radom u medijima.

U istom vremenskom periodu, početkom ove godine, imali smo čast i zadovoljstvo da razgovaramo i sa najtrofejnijim trenerom KK Partizan svih vremena, Duškom Vujoševićem, a nedugo zatim i sa tadašnjim potpredsjednikom FK Partizan, Vladimirom Vuletićem. Sva tri intervjua su imali nešto zajedničko - svu trojicu smo na identičan način pitali za mišljenje o medijskim razmiricama između Željka Pantića i Vladana Tegeltije i na dešavanja oko IPTV platforme "TV Partizan" sa početka 2020. godine. U sva tri slučaja to pitanje je formulisano na identičan, krajnje neutralan način, bez vrednovanja, sugestija i bilo kakve konotacije. Svaki od naših sagovornika je na to pitanje odgovorio po svom ličnom nahođenju, a suštinski na skoro isti način. Ne, nisu se Vuletić i Vujošević dogovarali i usaglašavali oko intervjua za tamo neki Reflektor.

Željko Pantić, koji time jeste bio jedna od mnogih tema ovih intervjua, reagovao je u svom stilu - omalovažavanjem naših sagovornika i njihovih stavova, uz salvu uvreda na ličnom nivou, bez ikakvih kontra-argumenata. Ništa novo, kada je on u pitanju. Naš portal nije spominjao direktno, valjda mu to ego i sujeta ne dozvoljavaju, ali to je krajnje nebitno, niti nam je to ikada bio cilj. Međutim, itekako nas je spomenuo indirektno kao "sajt koji je napravila Srpska Napredna Stranka sa ciljem da se bavi njime". Na ovo je apsurdno bilo kako reagovati, dovoljan je pogled na samo par naših tekstova i tema, da se prepozna besmisao ove tvrdnje. Od mene samo jedno na tu temu: Prilika, čast i zadovoljstvo da razgovaram sa Duškom Vujoševićem ni u promilima nisu ama baš nikakvih dodira sa Pantićem i željom da se bavim njim na bilo kakav način. Nije mi bio ni na kraj pameti dok sam dogovarao intervju i razgovarao sa Duškom Vujoševićem. To je, za mene lično, bilo iskustvo na nivou nekog hipotetičkog razgovora sa Michaelom Jordanom. Ni manje, ni više. Period, da parafraziram Najvećeg.

Istovremeno, mi kao redakcija ovog sajta, bez ikakvih megalomanskih pretenzija i precjenjivanja sopstvenog značaja i uticaja, osjetili smo potrebu i obavezu da se obratimo i Željku Pantiću sa željom i ponudom za razmjenu mišljenja u formi intervjua, po svim novinarskim normama i načelima, gdje bismo mu unaprijed otkrili teme i pitanja, a on mogao da odluči da li mu odgovaraju ili ne, gdje nakraju nijedno slovo ne bi bilo objavljeno bez njegove autorizacije. Moram napomenuti da nijedan od navedenih, a ni drugih sagovornika, koje smo od osnivanja do danas intervjuisali, nije odbio nijedno pitanje, nijednu temu.

Obratili smo mu se preko više kanala - mailom i putem društvenih mreža. Ni na jedan poziv nije reagovao. Jedina "reakcija" je bilo blokiranje naloga Reflektora na jednom od socijalnih medija. Stoga ni mi, kao jedna heterogena grupa, a ni ja lično, odluku da objavimo gore navedenu analizu Pantićevog rada i njegovih implikacija, nismo i ne smatramo nemoralnim činom. Tim prije što tekst ni u jednom segmentu ne napušta okvire opšte pristojnosti i ne sadrži ništa uvredljivo, prije svega ne na ličnom nivou, nego se bazira isključivo na činjenicama i materijalnim dokazima.

Laži o Dušku Vujoševiću

U prethodnom tekstu sam se već osvrnuo na činjenicu da je Duško Vujošević jedna od mnogih ličnosti, koje su kod Pantića u najkraćem periodu prošli kroz proces "from hero to zero". Od neupitne i nedodirljive veličine u sportskom, moralnom, ljudskom i svakom drugom pogledu, Dule je od početka januara do početka februara 2021. godine postao "trener koji treba da bude primljen u Hall of Fame u Springfieldu, ali koji nije ni dostojan, ni sposoban da sudi i odlučuje o bilo čemu van terena, da vodi bilo šta i bilo koga". Dakle, u roku od samo mjesec dana. Ako je i od Pantića, mnogo je. Ova njegova iracionalna i apsurdna prevrtljivost nam je svakako već poznata i glavna je karakteristika njegovom javnog nastupa, samo je u ovom slučaju brzina tog procesa bila zaista zapanjujuća. Ipak, najodvratnije sredstvo, kojim se Pantić sedmicama obračuna sa Vujoševićem, su notorne laži. Bivši trener KK Partizan jeste u razgovoru sa nama, kao i u više drugih medijskih nastupa, relativno pohvalno ocijenio rad aktuelnog rukovodstva KK Partizan, konkretno njegovog prvog čelnika, Ostoje Mijailovića. Legitimno je ako se Pantić sa tom ocjenom ne slaže. Ali, krajnje odvratno je javno, besramno širenje notornih laži. Pantić, naime, od tada u svojoj emisiji, bez truna srama i skrupula, konstantno tvrdi da je Vujošević Ostoju Mijailovića proglasio "najboljim predsjednikom KK Partizan svih vremena, boljim i od Dragana Kićanovića i Vlade Divca". Duško Vujošević ovo navedeno nikada nigdje nije izjavio, ni u naznakama, nikako. Ni u intervjuu za naš sajt, ni u bilo kojem drugom javnom nastupu bilo kada. Nikada, nigdje. Pantić se u ovom slučaju nije samo potpuno preobrazio u svom stavu o nekome, nego više ne preza ni od bezočnih, notornih laži. Ostavimo sad po strani pitanje da li se neko slaže sa Pantićevim, uglavnom neprincipijelnim i prevrtljivim stavovima. Ne osuđujem nikoga, ko ga smatra dostojnim povjerenja i vjeruje u njegove stavove i poglede. Pantić je, uz sve navedene kritike, nesumnjivo veoma sposoban medijski radnik i inteligentna osoba, koja, uz nesumnjiv retorički talenat i često kvalitetan smisao za humor i sarkazam, itekako zna da pridobije gledaoce i slušaoce, ne prezajući pritom ni od manipulacija. Međutim, imajte uvijek u vidu da taj čovjek besramno, otvoreno i dokazano laže. Nije bitno ni to što u ovom slučaju predmet i žrtva širenja laži Duško Vujošević. Čak i ako neko ne simpatiše Duleta - laž je laž i ostaje samo laž.

A, kako i zašto je, zapravo, trofejni trener u ovako kratkom roku uopšte postao predmet najbrutalnijih Pantićevih napada? Već sam naveo Vujoševićeve relativno pohvalne izjave o Ostoji Mijailoviću, njegovom radu i odnosu prema Partizanu . Osim toga, drznuo se Dule i da početkom godine izjavi da je Dragan Đilas bolja politička opcija od Aleksandra Vučića. Kap koja je vjerovatno prelila čašu, bila je kritika upućena njemu samom, Pantiću, koju je Vujošević izrekao upravo u intervjuu za Reflektor. Kritika, koja to zapravo, suštinski, nije ni bila, nego samo njegove spoznaje o dešavanjima oko "TV Partizan", o kojima smo takođe pisali u prvom tekstu, a koje je uostalom potvrdio i sam FK Partizan. Sve, što su na tu temu izjavili Vujošević i Tegeltija, sve što su za vrijeme samih dešavanja javno saopštili i tadašnji vlasnik "TV Partizan" i KK Partizan, potvrdilo je i rukovodstvo FK Partizan. Demantujući sve Pantićeve tvrdnje o tome, koje redovno iznosi već duže od godinu dana. On istinu ne podnosi, ukoliko je u koliziji sa njegovim interesima, a pravo na mišljenje i stav oduzima svim neistomošljenicima, čak i ljudima, kojima se inače decenijama otvoreno divio. Ukoliko istina i činjenice, ukoliko nečije mišljenje odudara od njegovog, a prije svega od njegovih interesa, Pantić te kategorije jednostavno ne priznaje. Konkretno, on Dušku Vujoševiću ne priznaje pravo na stav, mišljenje i procjenu u sportskom i političkom smislu, a svjesno i namjerno izrečene laži služe stvaranju slike o Vujoševiću kao osobe, koja je izgubila moralni kompas i prodala se. Navedenu laž je Pantić izrekao toliko često da ne može biti govora o previdu, nema nikakve sumnje da se radi o svjesnom činu i pokušaju javne diskreditacije Duška Vujoševića.

Samo po njemu nikada

Opisani primjer Duška Vujoševića, kao i u prethodnom tekstu detaljno tematizovani, dosta slični slučajevi Save Miloševića, Marka Nikolića, Miloša Vazure, Ivice Ilieva ili Aleksandra Vučić, ukazuje na već jasno prepoznatljiv proces revizije percepcije i stavova, po principu "od sveca do izdajnika", nerijetko i po više puta u oba pravca i nazad. Skoro svaka javna ličnost, o kojoj je Pantić u svojim emisijama, u svim formatima i na svim kanalima, govorio, bila je ili jeste predmet njegovih kritika, napada i uvreda. Svaka na svoj način. Neki konstantno, neki povremeno, a neki po upravo opisanom modelu potpune revizije mišljenja.

Analizirajući Pantićeve emisije, komentare i gostovanja u drugim medijima i formatima u nekom momentu se nameće spoznaja da postoji ipak jedna relevantna javna ličnost u kontekstu Pantićevog djelovanja u sportsko-političkim sferama, koju on nikada nije kritikovao. Ličnost kojoj se u raznim periodima neskriveno divio, koju je često otvoreno branio, koju čak ni u periodima, u kojima kritikuje njegove klubove i rezultate njegovog rada, ne spominje poimenice. U tim momentima kao da ne postoji ta osoba. Nebojša Čović je u Pantićevim nastupima, u najgorem slučaju, neutralna pojava, koja se ili ovlaš ili nikako ne spomene, iako je tema zapravo sve što je Čović radio, radi i predstavlja.

U prvom dijelu ove analize možete da pogledate snimak Čovićevog gostovanja u Pantićevoj emisiji iz 2014. godine, u kojoj se voditelj neskriveno divi sposobnostima čelnika KK FMP i/ili KK Crvena zvezda i rezultatima čuvenog UPPR-a i "poslovno-tehničke saradnje" ova dva (bivša?) kluba. Posve je legitimna takva percepcija tog procesa i svega što ga je pratilo i prati. Međutim, u međuvremenu su po Pantiću klub koji predvodi Čović, kao i sam UPPR, postali zlo i kancer srpskog sporta. Naravno, razumljivo je i prirodno, ako neko vremenom koriguje ili potpuno promijeni svoje poglede u vezi sa nekim ili nečim, samo nedovoljno mudri ljudi ne preispitivaju svoje stavove i ne reflektuju. Ako je Pantić tokom svih ovih godina spoznao da KK Zvezda i UPPR ipak nisu za divljenje, nego nešto negativno i loše, nije li logično da koriguje i stav o Nebojši Čoviću kao glavnom akteru i arhitekti svega toga? Ne, Čović je kod njega oslobođen svake kritike i negativne konotacije. Ne divi mu se baš otvoreno u posljednje vrijeme, ali ga ni ne kudi, ni u naznakama. Istovremeno naš medijski superstar, sa druge strane, otvoreno agituje za prelazak KK Partizan iz okvira Eurolige i Eurokupa u redove FIBA takmičenja. Može se danima, mjesecima diskutovati da li bi i kako Partizan time profitirao ili bi to bio samoubistveni korak. Niko to ne zna. Ono što ja vjerujem je da bi Nebojša Čović taj potez jedva dočekao i bio sigurno neko ko bi time profitirao.

U prvom periodu nakon dolaska Ostoje Mijailovića, Pantić je KK Partizan otvoreno predstavljao kao sredstvo vrha SNS i samog Vučića u borbi protiv Nebojše Čovića. Partizan kao alatka Aleksandra Vučića u rušenju Zvezde? Toliko suluda i apsurdna je i sama pomisao, a Pantić je upravo to više puta tvrdio javno, jasno i nedvosmisleno. Pogledajte i poslušajte sami.

Ja lično nikada ne koristim uvredljive epitete u javnom nastupu, ne smatram to načinom na koji se vodi rasprava o bilo čemu, sa bilo kim. Pantiću to ne predstavlja nikakav problem, on je odavno konstruktivnu, činjeničnu kritiku zamijenio uvredljivim atributima i narativom na uličnom nivou, sa ciljem da predmete kritike okarakteriše kao ljude niže vrijednosti, nedostojnim bilo čega osim uvreda. Svaka njegova emisija obiluje "limarima, švalerima, obeliksima, narkomanima, kurvarima i pudlicama". Pitam se samo kako je baš njegov kolega Tegeltija postao baš "pudlica"? Nije li još davno neko drugi upravo tako prozvao nekog drugog? "Ima neka tajna veza", davno je napisao Duško Trifunović.

Kritika kao selektivna kategorija

Isti taj Tegeltija, kojeg Pantić nikada ne kritikuje na osnovu njegovog rada, na bazi argumenata i činjenica, sve se svodi na uvrede i pokušaje diskreditacije na ličnom nivou, Pantića je davne 2010. indirektno uveo u svijet televizije. On je bio glavni urednik na SOS kanalu, kada je Dragiša Kovačević odlučio da se Pantiću i njegovom formatu "Dođite na stadion" pruži šansa na SOS-u i promovisao ga kao pojavu u svijetu sportkih medija. Isti taj Tegeltija mu ni u oktobru 2019., na Partizanov 74. rođendan, nije bio neprijatelj, nije bio "pudlica". Bio je partizanovac. "Pudlica" je postao, nakon što je "TV Partizan" otišao pod okrilje KK Partizan, a sve samo zato što FK Partizan nije bio spreman na nastavak saradnje sa vlasnikom te TV platforme, kompanijom Videonet. Ovo nam je potvrđeno i direktno od strane rukovodstva FK Partizan. Pantićeva mantra, kako je "TV Partizan" nekome otet i ukraden, mora se nazvati pravim imenom: Nije to nikakav drugačiji pogled, nije ni spin - to je najobičnija laž. Upravo ta laž je povod i paravan za najgnusnije uvrede i klevete, koje su neizostavni dio svake njegove emisije već preko godinu dana.

I Tegeltija je, kao i svaka druga ličnost, čije mišljenje ili djelovanje dođe u koliziju sa njegovim ličnim interesima, preko noći postao neprijatelj i osoba drugog reda. Nemam nikakve sumnje da slična sudbina čeka i jednog Vladu Divca, kad-tad. Kao što i Predraga Mijatovića već više od godinu dana skoro nikako ne spominje, otkako je ovaj javno pohvalio Ostoju Mijailovića, a do tada je u Pantićevom kosmosu bio nedodirljiva veličina u svakom pogledu. Kao što je i Vladimir Vuletić, doskorašnji potpredsjednik FK Partizan, čak i nakon ljetošnjeg Pantićevog iznenadnog salta u odnosima prema upravi kluba, donedavno uglavnom bio pošteđen napada na ličnom nivou. Dugo je Pantić isticao i naglašavao svoj prijateljski odnos sa Vuletićem. Nakon nagle promjene stavova o upravi kluba, Vuletić je bivao kritikovan, ali uglavnom u granicama verbalne pristojnosti. To se promijenilo najkasnije nakon intervjua, koji je profesor Vuletić dao našem magazinu za vrijeme zimskih priprema Partizana u Turskoj, a u kojem je nedvosmisleno potvrdio već opisani slijed događaja oko "TV Partizan", ali i uputio otvorenu kritiku Pantiću povodom njegovih neargumentovanih i krajnje nepristojnih izjava o aktuelnom treneru kluba, koje uveliko ispunjavaju uslove za krivičnu prijavu zbog klevete i vrijeđanja. Od tada je i Vuletić postao predmet omalovažavanja i ismijavanja autora Youtube formata "Dođite na stadion". "Tviter profesor" je kritikovan zato što "samo piše na društvenim mrežama" i indirektno proglašavan nedovoljno hrabrim da progovori pred širim auditorijumom. Međutim, ni nedavno Vuletićevo gostovanje u "Utisku nedelje", jednoj od gledanijih TV emisija, nije zadovoljilo Pantićeve ukuse, pa je, sada već bivši, klupski funkcioner u njegovim očima "namešten", naivko koji je upao u zamku zvezdaški nastrojenih medija, "slon na sred sobe", a ne neko, ko i bez funkcije pokušava da odbrani Partizan u javnosti, izgovarajući i najneugodnije istine u kontekstu rivalskog kluba i njegovog okruženje. Pa, nije li Pantić upravo to mjesecima zahtijevao? Njegove kritičke opservacije takozvanih opozicionih ili neutralnih medija u Srbiji, koji zaista osuđuju svaki potez i svaku, pa i najmanju aferu vlasti, samo u ogromnoj većini konstantno ćuti na sva sumnjiva, a i otvoreno kriminalna dešavanja u i oko Crvene zvezde, apsolutno su legitimne i po meni ispravne. Ali, zašto je odjednom osoba, koja na tim medijima dobije priliku da iznese svoje stavove i stane u odbranu Partizana, predmet njegove osude i podrugivanja? On ni ne pokušava da analizira Vuletićev nastup i na argumentovan način donese sud i ocjenu o tome, pa onda iznese svoje slaganje ili neslaganje. Sve se, kao i obično, svodi samo na ličnu diskreditaciju čovjeka, kojeg je godinama unazad predstavljao kao sebi najbližeg iz klupskog rukovodstva i demonstrativno isticao svoj prijateljski odnos i stav prema njemu.

"Prijateljstvo" Željka Pantića djeluje kao neka vrsta kletve.

Good SNS, bad SNS

U prethodnom tekstu sam se, dokumentovano i detaljno, osvrnuo na Pantićeve, u najmanju ruku, dvostruke aršine, kada su djelovanje i uticaj Srpske napredne stranke u i oko FK i KK Partizan u pitanju. Dok je SNS u FK Partizan godinama njemu bio prihvatljiva, benigna, u nekim momentima i poželjna pojava, isti taj SNS je u KK Partizan od početka bio i ostao iskonsko zlo i sigurna smrt kluba. Sa druge (ili treće) strane, duži niz godina Pantić je rad i dostignuća izvršne i zakonodavne vlasti u Srbiji, koja je godinama pod potpunom kontrolom SNS, ocjenjivao prilično blagonaklono. To se vremenom promijenilo. Istini za volju, ovdje nije bilo onog za njega tipičnog, naglog, iznenadnog, iracionalnog preokreta u stavovima. Bio je tu vidljiv proces analize rada vlasti i njegovih rezultata, koji je doveo i do korekcije mišljenja na jedan organski način. Sklon sam da mu u ovom slučaju atestiram vjerodostojnost i principijelnost. Ponavljam - zadrtost i nespremnost na preispitivanje i eventualne korekcije ili promjenu mišljenja na osnovu novih spoznaja i činjenica je sve, samo ne principijelnost. To je samo glupost.

Tako je i sam Aleksandar Vučić vremenom postao predmet Pantićeve otvorene, nerijetko suvisle i argumentovane kritike, dok ga je u ranijim periodima uglavnom ocjenjivao afirmativno i u političkom i u sportsko-političkom kontekstu. Po meni sasvim legitimno i prirodno u svakom smislu. Međutim, i ovdje je upadljivo da su predmet Željkovih, u međuvremenu veoma oštrih, ali uglavnom suvislih i činjeničnih kritika i osuda postali i sam Vučić, kao i razni ministri, poslanici i ini funkcioneri na raznim nivoima vlasti, dok samo jednu osobu nikada ne spominje. Ana Brnabić je, po svim mjerilima i normama, sve, samo ne irelevantna i nebitna pojava u srpskom državnom vrhu. Kako god neko gledao na učinak višegodišnje vladavine SNS-a u Srbiji, ne može se ignorisati nominalna čelnica izvršne vlasti, koja je u međuvremenu uveliko zakoračila u svoj drugi mandat. Ako vrednujemo rad raznih ministara, pozitivno ili negativno, kako možemo da ne spomenemo premijerku iste te vlade? Pantić čini upravo to. Princip nam je već poznat iz primjera KK Crvena zvezda, UPPR-a i Nebojše Čovića. Kao kad bismo bili nezadovoljni nekim jelom u restoranu, a zbog toga kritikovali samo konobare, dok kuhara istovremeno uopšte ne spominjemo? Priznaćete, to bi bilo zaista nelogično.

Želim da naglasim da nemam zaista ništa protiv prijateljstva Željka Pantića i Ane Brnabić, kao ni njegovog bliskog odnosa sa Mladenom Šarčevićem, dugogodišnjim srpskim ministrom prosvjete. U smislu ličnih, prijateljskih odnosa tu nema nikakvog prostora za osudu, to je stvar intime i privatnog života svakog čovjeka. Međutim, izuzimanje jedne od glavnih poluga vlasti, nominalno vodeće osobe izvršne vlasti, iz svake kritike, dok vlast kao takvu već godinu dana otvoreno kritikuje, , a sve samo na račun ličnog odnosa, smatram krajnje licemjernim i neprincipijelnim. Zar se u njegovom sistemu vrijednosti prijatelj ne može konstruktivno kritikovati, na profesionalnom, ne na ličnom nivou? Uzalud tražimo tragove bilo kakve dosljednosti i u ovom slučaju.

Pantić drugima spočitava SNS, a upravo mu je SNS na privatno-partijskoj kablovskoj mreži niških naprednjaka svojevremeno dao frekvenciju za "TV Partizan", kako je ponosno objavio na društvenim mrežama. Ti naprednjaci su u partijsko-državnoj kombinaciji sa Telekomom kupili i B92 i Prvu, a on druge proziva za SNS. Pa, čak i naš magazin. Nije on ni najmanje lud, samo se služi već oprobanim, ali krajnje providnim metodama pokušaja diskreditacije neistomišljenika u moralnom smislu, neosnovano ih dovodeći u kontekst sa SNS-om, bez ikakvih dokaza. Služeći se samo lažima.

Ako je neko SNS, onda je to samo on. Dugogodišnji branilac SNS-a u FK Partizan, politike Aleksandra Vučića, lični prijatelj Ane Brnabić i Mladena Šarčevića. Za razliku od njega, ovo nije nikakva uvreda, niti omalovažavanje njegove ličnosti. Ovo je samo puka konstatacija njegovog ličnog izbora kao jednog od osnovnih ljudskih prava.

U kontekstu uloge politike i političara u i oko Partizana, jedan od glavnih predmeta Pantićevih javnih napada godinama je porodica Nedić. Ljudi iz najužeg SNS kosmosa, bliski najvišem državnom i stranačkom vrhu, koji su imali i imaju raznih, indirektnih i neposrednih uticaja na sekcije Partizana, bez želje i namjere da u vezi sa tim ulazim u detalje. Uglavnom, Pantić je jasan u stavu da su Nedići, tata Vojislav i sin Novak, neprijatelji Partizana, koji za cilj imaju da klub, ni manje ni više, unište i ugase. Ne želim i nisam u stanju da ocjenjujem i vrednujem te tvrdnje, samo se pitam kako je moguće da se Željko Pantić prije samo par godina družio i ćaskao sa tatom Nedićem na utakmicama KK Partizan, dok je isti u međuvremenu postao iskonsko zlo. Ne, ni u ovom slučaju Pantić ni ne pomišlja da bilo šta objasni ili prizna da je na osnovu spoznaja, iskustava ili bilo čega promijenio stav. Isti princip, dakle, kao i u svim već navedenim primjerima.

Rasizam i namještaljke

Ovako, ukratko, Pantić trenutno opisuje FK Partizan. Njegovog trenera jasno i glasno opisuje kao rasistu, dok njegove prilično dobre rezultate objašnjava kao kombinaciju sreće, slučajnosti i namještenih utakmica.

Vrijeme je da jasno i glasno ogolimo njegove sulude i opskurne, a već mjesecima konstantne tvrdnje da je Aleksandar Stanojević rasista. Argumentacija mu se sastoji u tome da je Stanojević u svom prvom mandatu u Humskoj "otjerao Moreiru, Klea i Dijaru" iz kluba, a u ovom drugom "je otjerao Sadika, a Sumu samo što nije". Samo njegov, Pantićev pritisak je Sumu ostavio u klubu, kaže Pantić.

Sa Moreirom je Stanojević zaista imao relativno napet odnos, koji je možda na kraju i rezultirao odlaskom "Dr Moa" iz kluba, ali znamo svi da su razlozi i uzroci bili sve osim "rasizma". Da li bi se inače isti taj Moreira nedavno oglasio u srpskim medijima izjavom iz prilično dalekog Portugala da svog bivšeg trenera poštuje i cijeni, iako su imali određenih nesuglasica? Da li ga je to zli Stanojević ucijenio? Da li ovako govori neko o osobi, koja ga je navodno zlostavljala na rasnom nivou?

Dijara i Kleo su otišli za boljim ugovorima, a inače su pod Stanojevićem bili standardni prvotimci, prije svega Brazilac.

Kakav bi to rasista doveo Princa Tejga ili Dominika Adiju kao pojačanja? Čudan neki rasista, zar ne?

Sadika nije otjerao Stanojević, Sadika je prodala uprava kluba sa ciljem da prihoduje i rastereti jako tešku i napetu finansijsku situaciju. Kontra-pitanje bi bilo: Ako je Stanojević po samom dolasku bio toliko moćan da "otjera" najboljeg napadača kluba, kako to da kasnije nije imao snagu da otjera i Sumu? Morate priznati, suludo i apsurdno i nedostojno bilo kakvih daljih komentara.

Kao neko, ko je i sam bio više nego skeptičan prema Stanojeviću i ko je taj skepticizam iskazivao javno, jasno i glasno, moram da priznam da sam po mnogim tačkama bio u krivu i da me trener Partizana u mnogome razuvjerio. Uspio je ne samo da uspostavi seriju dobrih rezultata, nego prije svega da unaprijedi igru u oba pravca. Dok je stabilizacija defanzive bila primarni zadatak, čiji rezultati su bili vidljivo prilično brzo, u međuvremenu Partizan igra brz, dopadljiv i, u okviru svojih mogućnosti, moderan fudbal sa dosta postignutih golova. Stanojević je upsio da razigra većinu novajlija, ali i mnoge starosjedioce, koji su još pod Savom Miloševićem bili u padu forme. Moja najveća bojazan je bila da će povratnik na klupu Partizana zapostaviti afirmaciju mladih igrača, od čije prodaje klub decenijama živi, posebno u vrijeme apstinencije u evropskim takmičenjima. I taj strah se u međuvremenu ispostavlja kao neopravdan. Meni ne samo da nije problem da priznam da sam u tom pogledu bio u krivu, nego mi je kao navijaču Partizana izričito drago što je tako.

Željko Pantić seriju pobjeda Partizana objašnjava tako što se "protivnici sklanjaju", a klub pod Stanojevićem ima "takvo suđenje, uz koje bi Miroslav Đukić još u novembru osvojio titulu".

Partizan redovno daje po tri-četiri gola, dok ih gotovo nikako ne prima. Koliko je za to potrebna pomoć sudija, presudite sami.

Afirmaciju mladog Nemanje Jovića u nastavku prvenstva, koji je sedmicama među najistaknutijim igračima ekipe, Pantić je prvo okarakterisao kao slučajnost, a u međuvremenu je to postala "menadžerska kombinacija". Akvizicije Partizana poput Dušana Lalatovića, koje su očigledno bile neke kombinacije i ustupci nekim menadžerskim krugovima, a koje su se dešavala za vrijeme trenerskog mandata Save Miloševića, isti taj Pantić nikada nije spominjao. Licemjerje do granica silovanja ljudskog razuma.

Željko Pantić je neprijatelj Partizana

Lično sam apsolutni zagovornik prava na refleksiju i analizu vlastitih stavova i poimanja o bilo čemu ili bilo kome. Ukoliko proces preispitivanja sebe i svojih pogleda, uz razmjenu mišljenja i argumenata sa drugim ljudima ili na bilo kakav drugi način, ponekad rezultira spoznajom da smo po nekom određenom pitanju bili u krivu, ako na kraju promijenimo mišljenje ili stav o bilo čemu ili bilo kome, prihvatajući argumente, činjenice ili dokaze, onda se radi o pokazateljima mudrosti i zrelosti. Sposobnost i spremnost da se sujeta i ego stave u drugi plan, a činjenice i argumenti budu primarne kategorije, apsolutno je karakterna vrlina i osobina mudrih i zrelih ličnosti, a nikako slabost. Nesposobnost za sve ovo je mana, koja svkakako može da se koriguje, a svjesno odbijanje, na osnovu sujete i ega, jednostavno je glupost. E, baš to je slabost.

Mnogi navijači Partizana su me upoznali kao oštrog kritičara aktuelnog trenera FK Partizan, prije svega neposredno po njegovom povratku u klub prošlog ljeta. Kritikovao sam ga kao trenera i pri tome bio krajnje oštar, često i u ekstremnoj mjeri u verbalnom smislu. Priznajem, u dobroj mjeri i zbog velike lične simpatije prema njegovom prethodniku. Simpatija, kao i svaka emocija, krajnje je subjektivna kategorija. Moguće da sam na novog trenera, potpuno neosnovano i neobjektivno, gledao kao na krivca zbog odlaska bivšeg. Zašto bi ova spoznaja i priznanje da nisam bio baš pravedan i objektivan bila slabost ili bilo šta negativno? Da li bih bio veća "faca" da se vodim sujetom i kritikujem nešto, što niko razuman ne može kritikovati?

U posljednje vrijeme ga hvalim. Zato što me je uvjerio da su neke moje procjene bile pogrešne, a nadam se da će me što prije natjerati da priznam da sam u svakom pogledu bio u krivu. Ova sposobnost, vrlina, na našim je prostorima, po ustaljenim opštevažećim normama i konvencijama, uglavnom je incidentna pojava. Istovremeno smatram da je svako, ko u tom smislu promijeni ili koriguje svoje poglede ili ideje, u obavezi da svom najbližem okruženju obrazloži i objasni kako i zašto je došlo do toga. U suprotnom postaje nevjerodostojan i nedorečen. Ta obaveza u još većoj mjeri važi za javne, medijske ličnosti, koje svjesno utiču na javno mnjenje, koji ga često i kreiraju, što i jeste jedna od svrha medijskog djelovanja. Nedvosmisleno imaju obavezu da svojim gledaocima, čitaocima ili slušaocima pruže suvislo objašnjenje u ovom kontekstu. Nije to nikakva zakonska obaveza, ali jeste moralna, ako se neko smatra novinarom i pridržava novinarskog kodeksa u najširem i najopštijem smislu

Pantićev sistem vrijednosti i morala je njegova lična stvar. Kao javna ličnost i akter medijskog prostora, u kojem iznosi i propagira svoje stavove, nesumnjivo je podložan analizi i argumentovanoj kritici. Međutim, osnovni razlog zašto se Reflektor bavi njegovim radom i djelovanjem je isključivo direktna i nepopravljiva šteta, koju on nanosi JSD Partizan i njegovim sekcijama, stvarajući narativ o klubu u kojem vladaju rasizam, kriminal, prostitucija i slične pojave. Ovako o Partizanu nikada niko nije pisao, a ni pričao. Nijedan medij naklonjen rivalskom taboru, nijedan novinar, nijedna javna ličnost, nijedan navijač Zvezde nikada nije ni pomislio na to da Partizan dovede u vezu sa sistemskim rasizmom unutar samog kluba. Pantić to čini mjesecima, bez iole srama i griže savjesti, sve glasnije i bezobzirnije.

Narativ o namještenim rezultatima, bez ijednog suvislog argumenta, koji tu Partizan suptilno izjednačava sa Crvenom zvezdom, pružajući alibi "zvezdaškoj javnosti", koja ga objeručke prihvata i već odavno se poziva na "partizanovca" Pantića. "Evo, i vaš Pantić kaže da i vi nameštate."

Mi nismo advokati ni Duška Vujoševića, ni Vladimira Vuletića, ni Vladana Tegeltije, niti bilo koje druge žrtve Pantićevih laži, bljuvotina i neukusnih verbalnih ispada. Mi, međutim, svakako jesmo advokati Partizana, koji je Pantićeva najveća žrtva. Šteta, koju mu on konstatno nanosi je nemjerivih razmjera. Zato ćemo kao redakcija, prvi ja lično, raditi na raskrinkavanju mita o "neustrašivom borcu za Partizan", sve dok i posljedni navijač crno-belih ne prepozna da je njegova borba lažna, da je maksimalno štetna i toksična, a da dotični sve nas, slagali se sa njim ili ne, tretira kao ovce i maloumnike.

Samoproklamovani pristalica demokratije zapadnog kova, neko ko demonstrativno agituje za "american way of life", a istovremeno najoštrije osuđuje svaki vid jednoumlja, diktature i zabrana slobode mišljenja i govora, u stvarnosti djeluje u potpunoj suprotnosti svojih navodnih načela i javno iskazanog svjetonazora. Zapadne vrijednosti, koje Pantić tobože smatra svojim moralnim idealima, prije svega su sloboda govora, mišljenja i riječi. Zapadnoevropska društva, a prije svega američko, koje on neprestano slavi i idealizuje, nesumnjivo se baziraju na javnom dijalogu, sučeljavanju različitih mišljenja, nerijetko i polemici. Željko Pantić svakodnevno gazi sve te vrijednosti, postupajući potpuno suprotno: Neistomišljenike vrijeđa, blokira na internet kanalima, briše sve komentare na društvenim mrežama, koji nisu u skladu sa njegovim stavovima. Željko Pantić živi jednoumlje i neslobodu govora. On neistomišljenike kleveće i gađa epitetima na najnižem verbalnom i moralnom nivou, na kojem mogu da mu pozavide i po nemoralu čuveni srpski tabloidi.

On je, ustvari, savršen reprezentant društvenih uređenja i sistema, kojih se inače demonstrativno gnuša - kineskog komunizma, čiji simboli su cenzura i nedostatak osnovnih ljudskih prava. Ako mu se obratite na tviteru ili instagramu, ako napišete komentar na Youtube, a niste istog mišljenja kao on, čeka vas samo jedno - blok i brisanje komentara. Svaki predlog dijaloga, sučeljkavanja i razmjene argumenata je osuđen na propast. Lično sam svjedok svemu tome. To nikako nisu odlike zapadnih društava, to su tipične vrijednosti kineske, komunističke diktature. Da, Pantić se javno ponaša kao savršeni predstavnik komunističkog sistema vrijednosti na kineski način, bar u pogledu na slobodu govora.

U onom prvom tekstu sam napisao da je Željko Pantić novinar. To sam dugo zaista iskreno mislio, slagao se sa njim ili ne. Međutim, moram biti iskren i objektivan - on to odavno nije, ako je ikada i bio. Jer se ne pridržava osnovnih postulata novinarstva. On je, objektivno i bez namjere da ga vrijeđam, obični jutjuber, na istom nivou kao izvjesni Baka Prase i slične opskurne pojave u globalnom virtuelnom blatu. Ovo, naravno nije, nikakav sud o kanalu Youtube, samo moj opis medijske uloge i kategorije u kojoj djeluje Pantić. Novinarski formatu su nesumnjivo mogući i na Youtube-u, ima ih u enormnim količinama i u raznim formama, ali nemam nikakve dileme da ni Pantić, niti njegov format i sve što ga čini, nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa bilo kakvim vidom novinarstva. Njegov uticaj postoji, ali je bez pokrića i zdravih temelja, izgrađen na principu neistina, manipulacija i spinova, upakovan u celofan kvazi elokvencije. Kao takav ne bi bio vrijedan ni rečenice, ali ne smije se ignorisati činjenica da klubu, koji većina autora Reflektora istinski i bezuslovno voli, nanosi ogromnu, višestruku štetu. On, koji često drugima broji grobarska krvna zrnca i sebe predstavlja kao jednog od rijetkih legitimnih partizanovaca, nije i ne može biti prijatelj Partizana. Neko, ko svjesno i ciljano, a u korist ličnih interesa, klubu i njegovom ugledu konstantno nanosi enormnu štetu, njegov je neprijatelj.

Zato i samo zato: Nije nas osnovao niko, osnovali smo se sami, ali ćemo se itekako baviti njegovim djelovanjem protiv Partizana i raskrinkavati ga, koristeći se samo argumentima, dokazima i činjenicama.