JORDAN I JA: PET SEKUNDI KAO VJEČNOST!

Teško je zapravo uopće procijeniti tko se teže plasirao u to NBA veliko finale ljeta 1998. godine: Chicago Bullsi ili ja! Peterostruki prvaci su se baš gadno namučili u finalu Istočne konferencije protiv Indiana Pacerse, a ovaj potpisnik sa šefovima u svojoj novinskoj redakciji. Jer, tog proljeća se već znalo – bit će ovo oproštaj jedne velike, možda i najveće košarkaške momčadi svih vremena, njihova posljednja prilika za osvajanje šampionskog prstena, pa mi je urednik već na početku play offa rekao spremi se za finale, ako Chicago uđe, naravno, jer je to bila novina iz grada u kojem je odrastao i proslavio se nominalno treći igrač tih strašnih „Bikova“.

Krenulo je glatko, Bullsi su sa 3:0 sredili Netse, potom i Charlotte sa 4:1, a ja već dobio potvrdu akreditacije i imao u džepu avionsku kartu. No, onda je počela prava drama: susjedi iz Indiane su se žestoko borili, doveli seriju do 3:3 i majstorice, a meni direktor novine odbio potpisati putni nalog jer je hotel u Chicagu bio preskup. Sve je kulminiralo u danu te 7. utakmice: uspio sam pronaći prijatelja svog prijatelja koji će me primiti u Chicagu na „tenkju“ kod sebe doma, a za ostalo se pobrinuo Toni: zabio je 21 poen i par presudnih trica za pobjedu 88:83 nad vraški nezgodnim Pacersima Reggieja Millera, u meču nakon kojeg je čak i Jordan rekao da mu je donio najviše straha u cijeloj karijeri.

I tako je sve bilo spremno za – konačni obračun. Serija je počela u Salt Lake Cityju, jer je Utah imao prednost domaćeg parketa zbog boljeg ukupnog scorea u regular season. Jazzeri su poveli 1:1, a u noći prije nego ću odletjeti u Ameriku, Bulls su napravili break, dobili meč broj 2. i izjednačili na 1:1.

To je, dakle, značilo da slijedi trilogija u United Centeru, koja Chicagu donosi titulu ako dobije – sve tri! I zaista, taj nepregledni megapolis živio je u totalnoj euforiji, već na putu s aerodroma O'Hare prema gradu bliještali su billboardovi s natpisima: Jordan's last dance! Tickets on sale now. Naravno, karata odavno nije bilo, a vjerujte mi na riječ, za akreditaciju će mi par dana poslije jedan lik ponuditi 9000 dolara (i odbio sam, nije mi žao…)

Jer, bio je to event za kojeg si znao da se vidi jednom ili nikada u životu, svjedočiti uživo zadnjem „plesu“ Najvećega ikada je valjda užitak koji nema cijenu. OK, treba priznati kako je to svjedočenje događaju u United Centeru bilo vrlo relativan pojam, jer su za nas, novinare sa Marsa, ostavili mjesta na trećem katu tribina, odakle igrači dolje na parketu izgledaju kao mravi.

Ipak, bio je to predivan doživljaj, pogotovo jer je tu trilogiju Chicago otvorio savršeno: u 3. meču serije ponizio je Jazz sa 98:54, a u 4. slavio teško i slatko -. 86:82. Došao je tako do 3:1 i meč lopte, u dvorani je vladala totalna ludnica od 24.000 gledatelja. U NBA – barem tada – postojalo je pravilo da novinari mogu ući u svlačionicu po izjave 30 minuta nakon završetka utakmice. Skoro baš toliko vremena mi je i trebalo da se kroz gužvu i redova pred liftovima spustim dolje, kako bih „ulovio“ Kukoča za razgovor. Pa kad su se otvorila vrata svlačionice, nastao je stampeda novinara unutra, u cijelom kaosu tražio sam gdje na ormariću piše Kukoc, jer bi tu i on morao biti. Ali – nije ga bilo, sva sila reportera i mikrofona em dodatno iznervirala i preplašio sam se da ću ću bit na licu mjesta finala, a ostat bez izjave, kao najgori paćenik i luzer.

Tad sam u gužvi u svlačionici ugledao jedna vrata na kojima je doduše pisalo – Ulaz zabranjen, ali me u rečenom trenutku to uopće nije bilo briga, mrtav hladan sam otvorio i ušao u hodnik. S jedne strane bili su tuševi, a s druge soba za masažu, s tim što su tu vrata bila odškrinuta. U očajničkoj potrazi za Kukočem sam otišao povirit je li možda tamo i onda se dogodio taj fatalni trenutak: našao sam se sam, oči u oči sa Michaelom Jordanom, koji je sjedio na stolu sa masažu, obučen u neko grozno odijelo tipa šumskog lovočuvara. Pogledom me prostrijelio kao da sam u najmanju ruku Karl Malone, što je bilo više nego dovoljno za infarkt i ostao sam tako sleđen gledati u njega. Koliko je trajalo? Tri, četiri, pet sekundi, a onda me iz tog bunila trgnula ruka na ramenu:

-Alo, luđače, šta radiš tu?

Bio je to naravno Toni, izvukao me iz izgubljene situacije baš kao Bullse u majstorici sa Indianom. Poslije smo se zezali, slavili pobjedu i pripremili za Dan D: pet meč vrijedan naslova. Sve baš sve je bilo spremno, novine su objavile i put kojim će se slavljenici voziti u već tradicionalnoj paradi do Grant Parka, mitskog mjesta gdje su slavili i prethodnih pet naslova. Međutim, postojalo je i jedno – ali, trebalo je dobiti 5. meč, makar baš nitko nije sumnjao u povoljan epilog.

A dogodila se utakmica koja me jako puno naučila i o Jordanu i o košarci i o nekoj pravdi u životu uopće. Naime, Jazzeri su taj meč odigrali na granici savršenstva, doslovno razbili Bullse, Stockton i Malone su ih punili nemilice. Bilo je očito da su Jordan i ekipa u totalnom šoku, bez ikakvog otpora su klizili prema porazu. I onda je iz tog tunela izašao Toni, odigrao možda i najbolju partituru u karijeri: skoro sve od svojih 30 koševa zabio je u zadnjih 15 minuta meča, bukvalno sam samcat vratio Bullse iz minusa na – jedan šut do pobjede. Jer, dobili su loptu na centru, kod 81:83 i imali nešto više od dvije sekunde do sirene. U svim mogućim scenarijima, pitanjima logike, pravde, poštenja, čega hod hoćete… tu je loptu trebao dobiti Toni. Naravno da nije – jer znalo se tko je gazda, tko ima najveći ugovor, tko je simbol dinastije, tko snima milijunske reklame od naočala do patika. Da, loptu je dobio te večeri potpuno izgubljeni Jordan i koliko se sjećam, pokušaj zadnjeg šuta je bio – totalni promašaj, ne sjećam se čak je li se dobacio do obruča…

Jazzeri su slavili, Kukoča ovog puta definitivno nisam našao u svlačionici, sav ljut i bijesan je otišao kući ranije, izjave nije bilo. Valjalo je u Salt Lake City, Utah je gubio 2:3, ali i dobio priliku da u dva domaća meča dođe do cilja. Ali, sve ono što je prokockao u 5., Jordan je Philu Jacksonu vratio u 6. meču: iako su cijeli meč gubili, on je uvalio 45 koševa, uključujući i onaj presudni, oteo je loptu Maloneu, te 5 sekundi prije kraja mitskim šutem sa vrha reketa zabio za 87:86, svoju šestu titulu i mjesto u košarkaškoj vječnosti.

A meni je ostalo slatko zadovoljstvo da mi  je jedan Michael Jordan posvetio nekih 4-5 sekundi svog života, u sobi sa masažu United Centera.


 

KOMENTARIŠI

Trenutno nema komentara za ovu vest.

SLIČNE VESTI