Good old Arsenal

Ovaj tekst posvećujem osobi koji još nisam upoznao lično, ali koja mi je bitna. Happy birthday again!

 

Najbogatiju i globalno najpopularniju nacionalnu fudbalsku ligu nikada, sve do današnjeg dana, nisam smatrao najkvalitetnijom i najboljom, ako je posmatramo strogo kroz prismu kvaliteta same igre na terenu i rezultata klubova u evropskim takmičenja. Ipak, nema sumnje da se radi o najfascinantnijem fudbalskom takmičenju, da je kombinacija istorije, tradicije, autentične opsesije fudbalom, jedinstvene arhitekture i šarma stadiona i broja "velikih" klubova u najširem smislu, nešto što Premier ligu, ali prije svega engleski fudbal u cjelini, čini jedinstvenim i neuporedivim. Ni potpuna komercijalizacija fudbala, čija lokomotiva je upravo Premier liga od početka devedesetih godina prošlog vijeka, ne mijenja ništa u tome.

Volim engleski fudbal kao kulturološku pojavu i fenomen, možda više od od svakog drugog kontinentalnog i globalnog načina življenja i poimanja ove igre. Nisam, međutim, nikada gajio bilo kakve emocije intenzivnije vrste ni prema jednom ostrvskom klubu. Kao navijaču Partizana, koji je u tom pogledu stasavao u osamdesetim godina, simpatišem Chelsea. To je nekako bilo prirodno i normalno. Jedan moj prijatelj obično kaže da "nije prirodno da svaki partizanovac bar ne poštuje ili simpatiše Chelsea", ako već ne navija za taj klub. Partizan i Chelsea nekako idu zajedno, još odavno. Određene simpatije gajim i prema Newcastle Unitedu - klupske boje i veliki Kevin Keegan ne dozvoljavaju ništa drugo. Kada sam Londonu, redovno odem na utakmice Millwalla, tog prokletničkog i ponekad bizarnog kluba iz lučkog miljea, koji u svojoj cjelini do danas prkosi svakom modernom trendu, kao neka oaza fudbalskog romantizma. Fulham FC kao klub mi ne znači ništa, ali volim stadion Craven Cottage, taj neponovljivi i nestvarni stadion-muzej. Najtrofejnije i najveće engleske klubove, Liverpool i Manchester United, ne simpatišem, ali izuzetno cijenim i poštujem kao velike, ogromne klubove u svakom smislu. Dakle, postoje tu određene, površne simpatije prema nekim klubovima ili stadionima, ali o nekoj dubljoj emociji i strasti prema bilo kojem engleskom klubu nema ni govora. Da, radovao sam se kada je Chelsea osvojio Ligu šampiona protiv meni ne baš simpatičnog Bayerna ili kada je prije toga izbacio meni jos neomiljeniju Barcelonu. Naravno da sam držao palčeve Unitedu i 1999. protiv Bavaraca, kao i 2009. i 2011. protiv Katalonaca. Naravno da sam slavio Liverpoolovih 4:0 protiv Barce. Zbog Barce, ne zbog LFC-a. No, u ovim, kao i svim drugim slučajevima, radilo se o "navijanju" sa rokom trajanja od 90 minuta. Nema tu istinske emocije. Međutim, ponoviću se: mnogo volim engleski fudbal. Taj nedostatak navijačke strasti mi omogućava da ga pratim opušteno i bez nervoze, uživajući jednostavno u svemu što taj fudbal kao unikatna kulturološka kategorija nudi. Sam kvalitet fudbala mi je sekundaran.

Istovremeno nikada nisam gajio ni najmanju antipatiju prema bilo kojem engleskom klubu. Millwall mi je npr. "gotivan", ali nemam ama baš ništa protiv njihovog rivala West Ham Uniteda. Međutim, posljednjih desetak godina, nesvjesno i nenamjerno, jedan klub je počeo da me nervira, da me ljuti. Trebalo mi je dugo da to spoznam i shvatim, baš zato što inače nijedan jedini engleski fudbalski klub nikada u meni nije izazivao emociju tog intenziteta. Arsenal FC, jedan od mnoštva engleskih, londonskih klubova ogromne i bogate tradicije, dugo mi je bio nebitan, bio sam ravnodušan kao i prema većini drugih klubova sa ostrva. Barem sam to dugo mislio, ali ta nervoza i ljutnja, koju mi Arsenal stvara već prilično dugo, dokaz je da prema ovom klubu zapravo nikada nisam bio ravnodušan.

Moja prva sjećanja na engleski fudbal i ligu vezana su za duele Liverpoola i Arsenala za titule šampiona sa kraja osamdesetih i početka devedesetih. Sjećam se naslova i jednih i drugih. Da, sjećam se i te davne, sada pretposljednje titule LFC -a. Sve to, kao i Liverpoolov pad od početka devedesetih godina, istovremeni uspon i ekspanziju Manchester Uniteda, kao i sve ostalo, pratio sam sa interesovanjem, ali bez emocija u navijačkom smislu. Kada i kako je onda Arsenal prestao da bude klub koji mi je u neutralnom smislu nebitan? Daleke 1996. mi neko, više se ni ne sjećam ko, reče da moram da pročitam knjigu "Fever Pitch". Ukoliko bilo ko, ko čita ovaj tekst, ne zna o čemu se radi ili nije pročitao ovo djelo, obavezno mora to da nadoknadi. Radi se o esencijalnom opštem znanju. Kao što se bukvar podrazumijeva u osnovnoj školi, tako je i "Fever Pitch" obaveza i dužnost svakog simpatizera ili zaljubljenika u najfascinantniju igru na svijetu.

Nikada niko, po meni, o fudbalu nije pisao kao Nick Hornby. Nije da je njegov stil - kratkog daha, "very english" u svom šarmu, sarkazmu i snobizmu - toliko jedinstven. Ne,  stav i predanost ovu knjigu čine remek djelom i klasikom, dijelom kulturne baštine svih nas fudbalskih zaluđenika. Hornby sam sebi priznaje svoju strast - otvoreno i bezobzirno . "Fever Pitch pokušaj je da sagledam moju opsesiju", kaže uvod, a u posljednjem poglavlju autor priznaje: "Dio mene se bojao napisati sve ovo u knjizi." Čak i ako zvuči patetično: Nick Hornby o fudbalu piše kao da se radi o njegovom životu. I, upravo o tome se ustvari i radi. Jer Hornby je navijač. Nije jedan od onih "razumnih" savremenika koji gledaju vrhunske utakmice, već jedan od onih koji se osjećaju primoranima da prisustvuju svakom meču. Srijedom i subotom, kod kuće i često u gostima. Hornby je toj strasti podlegao četvrt stoljeća prije nego što je napisao knjigu, od svoje jedanaeste godine: u junu 1968. godine otac ga je odveo na utakmicu Arsenala u Londonu i više nije bilo povratka. "Zaljubio sam se u tim koji je pobijedio Stoke sa 1: 0 odbitkom nakon promašenog penala."

Ono što je započelo kao "zaljubljivanje školarca" traje duže "od bilo koje druge veze u koju sam dobrovoljno stupio". Iskren do samoironije - za njega nema ništa važnije. Kada mu se djevojka onesvijestila dvadeset minuta prije posljednjeg sudijskog zvižduka nakon pogotka protivnika i morala biti odvezena u bolnicu, bio je očajan - jer je njegov tim gubio. "Šta bi se dogodilo da se moj sin rodi na dan kada je Arsenal bio u finalu kupa", često se pitao. Još je veći strah još veći: "Ne želim umrijeti usred sezone."

Niste li si i vi često postavljali baš ova i slična pitanja? Iskreno - ja jesam.

Iako autor piše o fudbalu kao neshvatljivom i jedinstvemom fenomenu, glavni predmet njegovog pisanja, razlog i uzrok "svega" je zapravo njegov klub. "Fever Pitch" nije omaž fudbalu, nego samo i isključivo omaž Arsenalu. Klubu u koji se autor neizlječivo i bespovratno zaljubio na onaj svima nama poznat način - potpuno iracionalno, bizarno, apsurdno, mimo svih konvencija, normi i pravila, kojima nas društvo i okruženje uče dok odrastamo. Za Hornbyja fudbal nije bijeg od stvarnosti ili oblik zabave, već "drugačija verzija svijeta". Fudbal je u njegovom slučaju isključivo Arsenal. Njegov život definišu i oblikuju rijetke pobjede i brojni porazi njegovog kluba. "Najveći trenutak svih vremena, Liverpool protiv Arsenala - 26. maja 1989." naslov je poglavlja u kojem Hornby opisuje kako je "postao prvak". Nisam pročitao nikada ništa emocionalnije i intenzivnije o navijačkom životu i strasti, potpuno shvatajući i za vrijeme čitanja preživljavajući svaki momenat i svaku emociju navijača Arsenala, čiji klub je konačno osvojio titulu i koji je njega, navijača, učinio šampionom. Fudbal je Arsenal, a Arsenal je Hornby.

Ovu knjigu sam čitao više puta od te 1996. godine, shvatajući je svaki put jasnije i zrelije, ali ujedno i nezrelije i iracionalnije. Nikada do početka ove 2021. godine, međutim, nisam ni pomislio da je "Fever Pitch" mene približio Arsenalu, a Arsenal meni. Čini mi se da samo iz nekog razloga nisam želio sebi to da priznam. Umijeće pisca da poveže svoje Ja, cijelo svoje biće, sa utakmicom, svojim timom, a time i svijetom, a istovremeno moja percepcija svega i emocije koje je sve to izazvalo i izaziva, neoboriv su dokaz da se radi o klubu koji nije tek jedna od brojnih tradicionalnih londonskih fudbalskih institucija, nego da je Arsenal, iz moje krajnje subjektivne perspektive, zaista poseban i drugačiji, jedinstven. Hornbyjev Arsenal je prokletnički i gubitnički, paradigma njegovog, mog, te života većine nas koji smo podlegli fudbalu. Meni je fudbal Partizan. Najkasnije od 1966. godine prokletnik i gubitnik, klub koji se uprkos brojnim uspjesima od tada plaši sopstvene sjenke, a koji je istovremeno, ipak, baš kao i Hornbyjev Arsenal, u tom svom prokletstvu ogroman, ponosit i dostojanstven. Taj Arsenal je "underdog", giganti sa sjevera Engleske su nedodorljivi, a titula osvojena nakon pola vječnosti je najveći momenat svih vremena. Kao što je Partizanovih 4:0 protiv Queens Park Rangersa bio i ostao moj najveći momenat svih vremena. Da, nema nikakve dileme da taj Arsenal jezivo liči na moj Partizan. Nema sumnje da autorovo iracionalno poistovjećavanje sebe, svog života i sudbine sa klubom, koje ide do krajnjih granica, nešto što me jezivo podsjeća na mene samog. Ne doslovno, naravno. Niti ja pišem kao Nick, niti je Partizan Arsenal, niti je London Beograd. Ali, paralele su meni lično skoro opipljive.

Zašto mi je trebalo preko dvije decenije da sve ovo spoznam i sebi priznam da ipak osjećam nešto prema tom starom Arsenalu? Ne znam. Sticaj okolnosti i život, već duga namjera da napišem jedan krajnje kritički tekst o novom Arsenalu, sa prvenstveno negativnom konotacijom, jer me ovaj Arsenal dugo žulja i nervira, pokrenuli su proces razmišljanja u meni. I, onda, nedavno, pojavilo se logično pitanje: Kako i da li je uopšte moguće da me nervira klub prema kojem, navodno, nemam nikakve emocije i koji mi je nebitan. Naravno da ne, pobogu! Da li će mi ikada naumpasti da napišem bilo kakav tekst o nekom Tottenhamu ili West Hamu, prema kojima sam zaista i istinski ravnodušan? Ne, definitivno ne. Sljedeće pitanje bilo je zašto me taj Arsenal nervira i trigeruje, odakle se pojavilo sve to. Pa, naravno da sam se vezao za Hornbyjev Arsenal, Arsenal koji sam u svojoj mladosti i sam doživio i pratio. "Najveći trenutak svih vremena" sam gledao uživo na TV kao osnovac i naravno da se sjećam ekstaze i radosti igrača i navijača londonskog kluba, nakon što je Michael Thomas postigao taj drugi gol na Anfieldu u 90. minutu i Arsenalu donio prvi naslov nakon dugih 18 godina. Tog 26. maja 1989., samo 16 dana nakon što je moj Partizan osvojio prvi Kup Maršala nakon duge, preduge 32 godine. Nisam tada, naravno, navijao za Arsenal, bilo mi je svejedno da li oni ili Liverpool, ali sam shvatio i razumio sve ono što sam vidio nakon tog gola Thomasa. Kao što sam shvatio i svaku sekvencu, svaki momenat, svaku odvratnu utakmicu na Highburyju protiv Stoke Citiya po kiši, neke maglovite i hladne novembarske, londonske srijede, svako razočarenje i svako, rijetko i skoro incidentno oduševljenje velikim pobjedama, o kojima piše Hornby. Ako je rješenje jednačine njegovog života "Fudbal = Arsenal = on", moje nesumnjivo glasi "Fudbal = Partizan = ja". Kada pročitate knjigu koja vas "drma" već preko 20 godina, čija tema su zapravo samo i isključivo navijač i klub, ta pogubna i neobjektivna, bolesna veza i ljubav, a u kojoj se u potpunosti i sami pronađete i prepoznate, neizbježno je da se na neki apstraktan i teško opisiv način vežete za taj klub. Nemam objašnjenja zašto mi je trebalo skoro 25 godina da to spoznam i shvatim, ali shvatio sam.

To je ujedno i odgovor na konačno, logično pitanje: Zašto me taj Arsenal nervira? Pa, zato što mi je na neki način drag, logično. Počeo je da me nervira prije tačno 15 godina. Iako je taj good old Arsenal, o kojem pripovijeda Nick Hornby, a kojeg se i ja sjećam, bila ekipa koja igra "najružniji fudbal na svijetu", čiji su simboli bili Tony Adams, Lee Dixon i Paul Merson, iz današnje perspektive bio taj kul klub, koji mi je na neki bizaran način postao drag i blizak, lagao bih kada bih rekao da nisam uživao u Wengerovom Arsenalu u prvoj polovini 2000ih godina. Henry, Bergkamp, Vieira, Kanu, Pires i Ljunberg dugo su igrali ne najuspješniji, ali daleko najljepši fudbal u Evropi. Engleski tim igra najljepši fudbal pored "galaktikosa" iz Madrida, Barce i ostalih simbola ljepote fudbala kao estetske kategorije! Senzacija i presedan. Naravno da sam uživao. Uživao sam sve dok je Henryjeva i Bergkampova magija uljepšavala Highbury, taj art déco stadion na sjeveru Londona, koji se do tada nagledao i previše ružnog i mesarskog fudbala. Magija, ali i šarm, posebnost Arsenala meni lično se izgubila rušenjem starog stadiona i prelaskom na novi, ultra moderni Emirates Stadium. Na Highburyju nažalost nisam bio nikada, ali sam ga kroz "Fever Pitch", Manceov volej 1984., ali i majstorije Wengerove škvadre više nego jednom skoro materijalno osjetio i doživio. Emirates sam prvi put posjetio već 2007. godine, samo 12 mjeseci nakon otvaranja. Od tada sam bio više puta na tom, realno i objektivno gledano, udobnom, modernom, savremenom i, u arhitektonskom smislu, fascinantnom stadionu. Međutim, nikada ga nisam doživio, za razliku od Highburyja, na kojem nisam nikada bio fizički. Naravno, radi se o ličnoj i potpuno subjektivnoj percepciji tog stadiona, koji meni predstavlja simbol metamorfoze Arsenala, koji mi više nije ni prokletnički, ni onako kul kao nekada, koji mi djeluje kao osoba sa nekom nejasnom krizom identiteta. A, možda se zapravo samo radi o klubu koji prolazi kroz "midlife crisis", kao i mnogi drugi toliko puta kroz istoriju. Nadam se da je ovo drugo, nadam se nekom novom Mersonu, Adamsu ili Dixonu, koji će meni sterilni Emirates "uprljati" i tako neki novi, stari Arsenal učiniti meni lično opipljivim, a onda... Ko zna, možda se nakon toga pojave i neki novi Wenger, Henry i Bergkamp i ponovo zaigraju najljepši fudbal. Trofeji su sekundarni. Ni good old Arsenal, ni Partizan se nisu nikada definisali kroz trofeje i titule. A, kada se osvoje, onda su to najveći momenti u životu.

A, ti koja navijaš za ovaj Arsenal istim žarom kao što bi najvijala i za onaj stari, znaj da su ovo samo lična i krajnje neobjektivna posmatranja, a da ti navijaš za veliki klub. Klub, koji se od ostalih londonskih klubova i danas razlikuje, između ostalog, i po tome što je dokazano najpopularniji u glavnom gradu Velike Britanije. Veliki klub.

KOMENTARIŠI

Reflektor

- 09.02.2021 19:29

Test

SLIČNE VESTI