Cijena glasa na tribini

Kolumna

Retrospektivnim vraćanjem u ne tako daleku prošlost, vječiti rivali su se dugo vremena smjenjivali na liderskim pozicijama takmičenja u svim državnim sastavima sadašnje republike Srbije. Zvezda i Partizan, u turbulentnim vremenima najveće slave i najgorih društvenih okolnosti, privlačili su pažnju romantičnim odnosom uprave i navijača, u kojoj su sjedjeli brojni političari, javni činovnici, kriminalci i biznismeni. Vođenje klubova i njihova politika, detalji transfera, podaci o plaćanju poreza, kao i sve potencijalne malverzacije koje idu uz djelanje upravnih odbora, do danas su ostala jedina sfera u kojoj pravna, sudska i kriminalistička struka nijesu imale upliva.

Turobna vremena sukoba i netrpeljivosti devedesetih godina minulog vijeka sa sobom su donijele kolektivno srozavanje etike i cjelokupnih kulturnih vrijednosti našeg društva, a sport je posebno izmanipulisan i preobražen u političko propagandno sredstvo. U upravnim odborima Zvezde i Partizana su se uhljebile brojne ličnosti sumnjivih biografija, a pojedini srpski klubovi su prijetnjama smrću i drugim vidovima magije, iz druge lige postajali jugoslovenski prvaci za svega dvije sezone.

Navijačke grupe bivstvuju u savršenoj simbiozi sa članovima upravnih odbora, a lideri takvih grupa, kao počinioci na desetine krivičnih djela, za iste nikada nijesu odgovarali. Početkom devedesetih na čelu Delija bio je niko drugi do Željko Ražnatović Arkan, koji je pod nacionalističkim krilom okupio tada podijeljenu grupu i svojim autoritetom unio slogu među navijačima. Može se reći da je Arkan prvi iz kriminalnog miljea koji je vidio finansijski potencijal tadašnjeg fudbala. Iako je Džajić relativno odbio njegove napore da upliva u tada najuspješniji fudbalski klub, tadašnji direktor FK Crvena Zvezda nije mogao da kontroliše igrače svog tima i potpisivanje menadžerskih ugovora sa spornim ličnostima, koji su aktivno opredmećivali fudbalere i pretvarali ih u svoje marionete i robove.

Arkan dolazi na čelo FK Obilića koji u sezoni 1996/97 postaje prvak države i kasnije igra u Evropi. Ugovori u mnogim fudbalskim klubovima potpisivani su kao dvostrani ili trostrani, da bi se izbjeglo plaćanje poreza. Transferi su se često vodili kao odlasci bez obeštećenja ili igra na pozajmici bez novčane nadoknade, strani klubovi su ćutali, a potom uplaćivali novac na posebne račune vlasnika domaćih klubova. Upravo nakon Arkanove smrti, na čelo FK Obilić dolazi njegova supruga Svetlana Ceca Ražnatović, koja je 2003. uhapšena u akciji „Sablja“. Porodica Ražnatović je imala brojne račune na Kipru na kojima se nalazio novac od transfera, koji je po potrebi uplaćivan na račun kluba.

Država nikada nije reagovala na sporna sportska poslovanja, kao što ne reaguje ni danas. Fudbalski savez nije imao nadzorni organ, a odlukom FIFE licence za menadžere je umjesto njih izdavao nacionalni savez. Tokom devedesetih i početkom dvijehiljaditih, namještanje utakmica i prodaja igrača, kao i unos ilegalno stečenog novca u klubove radi pranja para postaju najveći problemi fudbalskog svijeta. Dobro razvijeni sistem „tri za tri“ i prijateljski odnosi srpskih i crnogorskih klubova daje priliku šaci oligarha da novac kruži i uvećava se, a ipak uvijek završava u njihovim rukama.

Najpoznatija prijateljstva su relacije FK Partizan-FK Zeta i prijateljstvo Zvezdana Terzića sa tadašnjim direktorom FK Sutjeska- Branom Mićunovićem. Zvezdan Terzić je tada bio čelnik OFK Beograd, a nerijetko se hvalio dobrim odnosima s Mićunovićem, kao i sa osobama koje su kasnije bile centar skandala stečajne mafije. Tokom devedesetih, samo Zvezda i Partizan su prihodovali preko trista miliona eura, a u godinama koje slijede nakon pada režima Slobodana Miloševića, otkrivaju se ogromni klupski problemi, milionska dugovanja i potraga za sponzorstvima.

Nakon petog oktobra, brojni se ograđuju od Miloševićeve politike i staju uz DOS, što nije zaobišlo ni fudbal. Sportsko društvo Partizan je imalo istu upravu do 2007. godine, koja se direktno ograđivala od Miloševića. Navikavanje na novu realnost nije spriječilo da se nastavi dobro uvježbani mehanizam, a SD Crvena zvezda i Partizan su imale preko trideset različitih firmi, čak i jednu zajedničku: Bingo-Partizan-CZV.doo koja je služila za djelatnost kockanja i klađenja.

Kako su brojne uticajne ličnosti iz politike, sudstva i policije imali funkcije u klubovima, tako su i huligani imali pokriće da rade šta žele. Pozivanje na nacionalizam i patriotizam, obilježavajući sve neistomišljenike kao izdajnike, a istovremena šutnja države na vandalizam i kriminal, legalizovalo je nasilničko ponašanje. Društveni fenomen u vidu dobre organizacije u navijačkim grupama, doveo je do toga da su one nastrojene „kako vjetar duva“. Oštro podržavajući Miloševićevu politiku početkom devedesetih, sa odlascima u Arkanove tigrove, pojedini navijači sredinom decenije naglo mijenjaju ploču, pa nakon svrgnuća vlasti dobijaju plakete zahvalnosti za oslobodilački doprinos. Interaktivne borbene arene bile su kako tribine tako i plato ispred skupštine Srbije, a javnu podršku i amin su imali i od DOS-a.

Kada im je ta politika okrenula leđa, vratili su se starim vrijednostima, pa je ubrzo krenula priča o Kosovu, veličanje Arkana, Ratka Mladića, Legije i Radovana Karadžića. Vođe su nakon smrti Brisa Tatona bile makar malo uzdrmane, ali je inicijativa da se zabrane navijačke i sve desničarske organizacije nakon ovog nemilog događaja brzo pala u zaborav. U godinama koje slijede, huligani su takozvani samoproklamovani stub srpstva, branioci „pravih“ tradicionalnih vrijednosti, i suštinski na raspolaganju svakome ko dobro plati.

I kada je parada, i kada je protest protiv vlasti, zna se ko dolazi da mlati već dovoljno izmlaćeni narod. Pod fantomkama i s bejzbolkama identitet nije teško sačuvati u masi, a taj posao je isti kao i svaki drugi: narušavanje javnog reda i mira, tuča, otmica, pokušaj ubistva… Sve je to, ipak, samo za pare.

Do danas na čelu Zvezde i Partizana su ljudi navikli na kameleonstvo, a na čelu države- stari dobri Šešeljev radikal. Dok Zvezdom zori Zvezdan Terzić, a Partizanom Milorad Vučelić, član SPS-a i bivši bliski Miloševićev saradnik, i Miloš Vazura, kontraverzna ličnost još od studentskih dana, klubovi svoj spas neće naći ni u potencijalnoj privatizaciji koja je do prije desetak godina bila goruća tema. Privatizacija bi otvorila tle za još veće malverzacije, sa mnogo manjim mogućnostima državnog upliva u kontrolu rada i funkcionisanja.

Nezamisljiva je količina novca koja je godinama unazad trebala pripadati budžetu države Srbije, a još gora je pomisao koliko je krvavih novčanica prošlo kroz naše klubove. Ono o čemu se ne govori ne znači da ne postoji, a slijepo praćenje i pravdanje čelnika zarad odbrane kluba, a samim tim i njihovo poistovjećivanje s njim, je samo jedna stepenica niže u ionako beskrajno dugačkoj propasti.

Pravi navijač ne treba da se čudi kako njegov tim igra Evropu (skoro) svake godine, a klub opet ima milionske dugove i probleme u radu. Dok se isplati svaki dio mafijaške hobotnice, za klub i njene ljubitelje ostane tačno pet para.  Do tada nam preostaju navijačke koreografije, nesporno svaki put politički obojene, pokoja pjesma o Kosovu, kakvo čudo magijske prirode u vidu evropske pobjede i nadanje da će kriminal u sportu i državi ako ne sada, nekada u budućnosti, dočekati svoj kraj.

 

1 razmišljanje na “Cijena glasa na tribini

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.