Zauvijek bez dobrog naslova

Iz ličnog ugla

Ova nepretenciozna kratka pričica bit će baš po svemu drugačija od svih ostalih na ovom sajtu, iako je ustvari sasvim obična, jer ju je na neki način – i to nebrojeno puta – doživio svaki nogometni ovisnik i navijač. Počinje jednog majskog popodneva godine davne i jednim prvašićem koji je imao sve petice, čak i u likovnom, ali bi mu dida svako jutro prije odlaska u školu morao napraviti sendvič, kakao i donijeti novine da pročita sve novosti oko omiljenog kluba.

Elem, tog majskog, nedjeljnog popodneva prvašić je, kao i uvijek kad su se igrale velike utakmice, preskočio ručak jer nije mogao jesti od nervoze u takvim situacijama, te drhtavim ručicama prislanjao tranzistor uz uho. Ona muzika s kojom bi počinjala „A sada sport i glazba“ ostat će mu kao neka magična himna zauvijek. Slušao je, naravno, cijele maratone, koji bi običnoo počinjali u 16:30 iz Skoplja i Osijeka, a završavali navečer, taman da završe Otpisani, Karavan i počne Sportski pregled, uz vječnu dilemu jesu li magnetoskopska kola stigla s izvještajem iz Tuzle ili Bora.

Kako tata i dida nisu bili tako fanatični navijači kao dječak, oni su mirno ispijali popodnevnu kavicu u dnevnom boravku, a prvašić nervozno šetkao po hodniku zatvorivši vrata. Znao je da će tih 90 minuta biti ili ne biti za omiljeni klub, za kojeg je onomad bilo ustvari sasvim normalna stvar osvajati titule prvaka i pokale osvajača kupa. Ono što nije znao, niti je mogao znati, kako će to majsko popodne ostati doživotno duboko otisnuto u memoriji, kao veličanstveni preludij za nogometnu – tragediju u posljednjem činu, da ne kažemo epilogu. I kako u životu i najljepše bajke mogu postati noćna mora, doduše i obrnuto, ali znatno rijeđe.

Utakmica je na stadionu velikog rivala počela sjajno, 1:0 u 26. za nas, a tik prije odmora i 2:0.  Kad bi prvašić presretan uletao u dnevni javiti novosti tati i didi oni su se smješkali, bilo im je drago… Ali, kad je kasnije, u drugom dijelu dječačić počeo skakutati i dovikivati 3:0, pa 4:0, pa 5:0, pa 6:0, tata i dida ga više nisu doživljavali, kolutali su očima u stilu „šta je dosadan ovaj mali“, iako su doduše morali znati da se on sa takvim stvarima nikad nije niti zezao, niti bi mu takvo, današnjim rječnikom, trolanje, ikada palo napamet. Bio je to, ujedno i najveći i najslađi trijumf ikada, jer je upisan u domu suparnika koji nam je tradicionalno bio noćna mora, čak je i postojala mantra po kojoj u gradu uvijek pada kiša kad oni stižu, kao neki zlokobni predznak muke, tuge i depresije koje će uslijediti.

U nogometnim antologijama neće ostati zapisano da se prvašić toliko tresao od sreće da je s tranzistorom otišao piškiti kod 6:0, pa mu je isti upao u školjku i tako je ostao pošteđen kratkog javljanja sa stadiona u kojem je radio-reporter, čisto kronike radi, javio da je domaćin smanjio na 1:6, što se i onda nazivalo kao „počasni zgoditak“.

Tek kasnije čut će i pročitati kako s domaći navijači – a bila ih je, jasno, ogromna većina od 55.000 na stadionu, upravo kod 0:6 fanatično skandirali svom klubu. I tako su zapravo tog dana stvorena istovremeno – dva kulta, što je vjerojatno presedan u povijesti nogometa. Prvašić će, naime, taj meč zapamtiti kao vrhunac svakako najveće, epske generacije svog kluba, a domaćini pak, kao pravu svjedodžbu beskrajne odanosti i ljubavi prema svojim bojama. Za jedne i druge, eto, ostat će ova utakmica poput ikone na zidu nogometne religije.

Unatoč epskoj pobjedi, za prvašića priča neće imati sretan kraj, dogodit će se rasplet u posljednjem kolu i dokaz kako ništa u životu ne treba gledati samo kao crno ili samo bijelo, pa čak ni crno-bijelo u kombinaciji, jer je istina zajebano kompleksna stvar i ima puno, puno više boja i slojeva. Jer, nije tada bilo ni sata u kutu ekrana, da ne govorimo o elektronskim pločama sa napisanima brojevima minuta ili VAR-u. Kao i puno drugih – nažalost, daleko ružnijih – spornih događaja koji će uslijediti u budućnosti, ostat ćemo vječno nepomireni oko gola koji je nekome postignut u 90., a nekome u, karikirano, 117. minuti. Kamo sreće da nam je to i ostao jedini spor oko kojeg se nikada nećemo složiti.

P.S. U ovom tekstu namjerno nisu napisana imena igrača, klubova, stadiona, gradova i ostali fakti, jer i nije namijenjen onima koji ovo neće jako dobro razumjeti i bez navođenja tih detalja, a da i ne govorimo o prezimenu suca kojeg prvašić ni poslije toliko godina nema snage izgovoriti.

4 razmišljanja na “Zauvijek bez dobrog naslova

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.