Priručnik za muškarce: Na koji stadion na dejt?

Iz ličnog ugla

Muškarci odavno nemaju monopol na fudbal i odlaske na stadione, navijačku strast prema sportu ili klubu. Odavno to nije više isključivo muški sport i muška priča, iako naravno i dalje imamo mušku većinu na stadionima. No, ona je sve slabija i žene su srećom odavno postale sastavni dio fudbala, stadiona, navijanja i svakog drugog dijela fudbalskog miljea. S druge strane, malo je muškaraca koji su bili u bilo kakvom muško-ženskom odnosu, bio to brak ili bilo kakva vrsta veze, a da nisu imali konflikt sa svojim partnerom ljepšeg pola na temu fudbal. Koliko god naše djevojke i žene imale razumijevanja za našu pasiju i ljubav prema sportu, klubu, društvu sa stadiona i sl., u većini slučajeva u nekom momentu taj stepen tolerancije dostigne svoj zenit i potom postaje problematičan. Naravno, bez generalizovanja i klišea iz prošlih vremena. Ali, priznaćete da i mnoge žene koje dijele strast prema fudbalu i klubu svog muškog partnera u istoj ili sličnoj mjeri, najkasnije pri osnivanju porodice tu pasiju prema fudbalu doživljavaju razumnije, racionalnije. Fudbal u nekom momentu postane zaista i doslovno sporedna stvar. Dok smo mi većinski ostajemo potpuno iracionalni i nerazumni. Klub ne smije da trpi, često je naša deviza i način življenja. Konflikti i problemi su u tim slučajevima programirani i neizbježni. Često ih pokušavamo riješiti odricanjem i nekim trulim kompromisima, koji to realno nisu i na duže staze nas čine nezadovoljnim i izazivaju frustracije. Opet problemi.

Šta je rješenje? Mi nećemo tek tako postati razumni i racinalni, to je jasno. Dakle, pitanje je da li postoji način da naše žene, djevojke ili simpatije u startu izgube tu klicu razuma i rezona, koja se kad-tad javi i preraste u dominantan faktor. Kako da ih zaludimo u istoj mjeri kao što smo i samo zaluđeni?

Upitajmo se kako smo mi izgubili razum. Ljubav ili simpatija prema sportu kao takvom, a prije svega prema klubu, rezultat je različitih okolnosti, od slučaja do slučaja. Nekada su to porodični uticaji, nekada posljedica rezultata, uspjeha, trofeja. Ponekad se i iz protesta prema okruženju ili porodici opredijelimo za baš taj i taj klub. Ipak, razum uglavnom izgubimo tek kada prvi put odemo na neki stadion. Bio to stadion kluba koji simpatišemo ili volimo ili pak neki drugi. Prvi dolazak na stadion je jedno od najintenzivnijih iskustava uopšte, nebitno da li smo i koliko zaljubljeni u fudbal ili klub. Često sam svjedočio fascinaciji koju mnogi stadioni i atmosfera na njima izazivaju i kod ljudi koji uopšte nisu vezani za fudbal kao igru. Mnogi, ne svi. Kao neko ko je u posljednje tri i po decenije obišao mnoštvo stadiona širom Evrope odlično znam da postoje stadioni koji uvijek i neprestano fasciniraju, ma koliko često ih posjećivao, dok ima i potpuno suprotnih slučajeva gdje nikada ništa nije kliknulo. Percepcija stadiona i atmosfere je krajnje subjektivna i individualna kategorija, međutim izuzeci su stadioni kod kojih postoji neki opšti koncenzus u bilo kojem smislu. Naravno da smo svi mi u ogromnoj većini najviše vezani za stadione klubova koje volimo, simpatišemo, pratimo, jer su nam oni vremenom postali drugi dom. Zavičaj, mjesto gdje se osjećamo kao domaćini, kao i u svojoj kući. Kuću ili stan nerijetko i mijenjamo, ali stadion ostaje zauvijek. Tako da je prirodno da su beogradski stadion JNA i Volksparkstadion u Hamburgu u mom ličnom slučaju mjesta koja su moj dom i koja su meni iznad svakog drugog stadiona. No, bar je kod mene to slučaj, fascinacija nekog stadiona nema nužno veze sa mojim klubovima i stadionima. Itekako sam bio fasciniran i stadionima i atmosferom rivalskih klubova ili klubova prema kojima sam emocionalno ravnodušan.

Da se vratimo pitanju sa početka, odnosno da ga formulišemo konkretno: Kako postići isti nivo fascinacije kod našeg partnera, koji smo mi nekada osjetili ili osjećamo? Kako fascinirati NJU? Na koji stadion je odvesti na dejt? Sa ciljem da ona bude fascinirana i izgubi razum, a ne mi. Mi smo ga već nepovratno izgubili, to već znamo. Dakle, cilj nije da nju zarazimo ljubavlju prema našem klubu i našem stadionu. Cilj je da ona bude fascinirana fudbalom kao pojavom i fenomenom na sličan način kao mi, da bi nas tolerisala na duže staze, pa i do kraja života. Cilj je dakle da fasciniramo nju, a ne sebe.  Odakle početi, o čemu voditi računa, koje faktore uzeti u obzir?

Da, tema je krajnje trivijalna i na prvi pogled i neozbiljna, proizišla možda i iz dokonosti vremena pandemije i raznih lockdown-a, ali ako se malo upustite u nju i počnete da analizirate, stvar postaje krajnje kompleksna. Postoji naime ogroman broj faktora koje moramo uzeti u razmatranje. Da li ONA uopšte ima simpatije i pokazuje interesovanje za fudbal, eventualno za neki klub? Ako simpatiše neki klub, da li je u pitanju neki lokalni ili inostrani? Ili je neko ko nema apsolutno nikakvog dodira sa fudbalom? Ili joj je fudbal možda i antipatičan? Moramo da se zapitamo i koja joj je omiljena boja, vezano ili nevezano za fudbal. Koje gradove, regije ili zemlje simpatiše i voli? Koju klimu, koje godišnje doba? Sve su to pitanja koja moramo da si postavimo i odgovorimo, da bismo donijeli ispravnu odluku i izabrali optimalan stadion za dejt. Moramo se u maksimalnoj mjeri staviti u njenu perspektivu, a našu sopstvenu u znatnoj mjeri zanemariti.

Da probamo da riješimo ova pitanja: Ako simpatiše ili voli neki klub, stadion tog kluba po meni ispada iz konkurencije jer isti ju je već fascinirao ili nije. Mi tu više ništa ne možemo da promijenimo. Ako nema omiljeni klub, niti ima neki prisniji odnos ka fudbalu, ostaje nam samo da ogovorimo ova nefudbalska pitanja. Ako voli južnu Evropu, sunce i toplo vrijeme, automatski se nameću Italija ili Španije, zar ne? Ili ipak treba da promislimo da li je cilj da je fasciniramo vremenskim uslovima ili stadionom kao fenomenom? Mislim da je pitanje o geografskim i geološkim preferancama našeg partnera suvišno i da predstavlja potencijalnu zamku, koja nas može odvesti u pogrešnom pravcu i odvući fokus sa suštine i cilja. Omiljena boja je već druga kategorija, koji ne možemo tek tako da zanemarimo. Moramo prije svega znati koliko je boja kao takva uopšte bitna stavka u životu i svakodnevnici žene koju želimo da fasciniramo. Nekim ljudima, ne samo ženama, boja nerijetko bude faktor koji utiče na mnogo toga: Izbor odjeće, obuće, namještaja itd. Drugima je opet posve sekundarna. Elem, valjda znamo kako po ovom pitanju funkcioniše osoba kojoj želimo da pomutimo razum. Kada znamo ko je ta žena, kako misli i funkcioniše, uglavnom bismo trebali biti u stanju da na sva ova pitanja odgovorimo, posložimo saznanja, činjenice i pretpostavke, te na osnovu svega donesemo odluku na koji stadion da je odvedemo. Da izaberemo na osnovu temeljne analize, nadajući se najboljem, po principu vjerovatnoće, ali svakako sa neizvjesnim ishodom. Međutim, šta ako ne postoji niko konkretan i ako pokušamo da napravimo listu stadiona koji bi generalno trebalo da fasciniraju svakog, bez obzira da li voli fudbal ili ne, da li navija za neki klub ili ne, da li ima omiljenu boju ili ne? Neka lista sa stadionima koji po nama moraju fascinirati svakog, imajući u vidu naša iskustva, a pokušavajući biti krajnje objektivan. Koliko je to pitanje teško, toliko ujedno i nije. Zapitajmo se koji stadioni su nas lično očarali, nevezano za simpatije prema klubu ili gradu. I upitajmo se da li je to zaista stadion našeg kluba, naš dom, ili je to ipak i suviše subjektivno i iracionalno u ovom kontekstu. Da skratim – ovo bi bila moja lista pet stadiona koji bi po meni izazvali čaroliju, fascninaciju i nepovratno je očarali fudbalom kao društvenim fenomenom, bez obzira na sve gore navedene faktore:

 

1. Anfield – Liverpool

Ovaj stadion nije lijep u klasičnom smislu, kao arhitektonsko zdanje. Liverpool nije lijep grad, sa bilo kojeg aspekta to posmatrali i vrednovali. Mještanima sigurno na neki subjektivan način jeste, ali objektivno gledano – nikoga nećete ostaviti bez daha u vizuelnom smislu ako ga odvedete u ovaj grad na sjeveru Engleske. Kao što ni sam stadion na kojem igra Liverpool FC ne posjeduje ništa konkretno i materijalno opipljivo i vidljivo što bi bilo koga ostavilo bez daha i razuma, posebno ne neku ženu koja nema dodira sa fudbalom. Niti je veličine koja bi bilo koga posebno dojmila, niti na njemu ima neki jasno vidljiv detalj koji bi privukao pažnju na konkretan način. Zašto onda baš ovaj stadion na prvom mjestu? Lična simpatija prema klubu? Ni najmanje. Prema LFC-u sam potpuno ravnodušan, osim činjenice da ga poštujem i cijenim kao veliki klub, ali to je slučaj sa svim velikim klubovima bogate tradicije i istorije, pa i sa rivalskim u sportskom smislu. Zašto ona Anfield? Zato što po meni ne postoji nijedno mjesto, bar ne u Evropi, koje intenzivnije, jače, glasnije i autentičnije transportuje najčistiju fudbalsku emociju i onu apstraktnu i neopisivu auru fudbala kao fenomena i fascinacije. Ja sam neko ko himnu Liverpoola, čuvenu pjesmu “You'll never walk alone” dugo nije simpatisao, bila mi je u dobroj mjeri o odbojna s obzirom da su je prisvojili brojni evropski klubovi, i mali i veliki, te da sam je slušao nebrojeno puta na stadionima u Dortmundu, Mainzu, Hamburgu (St. Pauli) itd., a uvijek sticao utisak da se radi o umjetnom pokušaju emocionalizacije, bez truna autentičnosti. YNWA na Anfieldu, pred početak utakmice, nešto je što vam potpuno pomuti razum i probudi neke nepoznate emocije, bez obzira što pjesmu ne volite, ne osjećate ništa prema klubu, niti vas stadion bilo kako impresionira. Dakle, u mom slučaju, bez ijednog preduslova u smislu simpatije. YNWA na Anfieldu je emocija koja ostavlja utisak da ste osjetili srž fudbala, sve ono što ga čini masovnim fenomenom na globalnom nivou, a sve to na jedan posve apstraktan način. To nema veze sa terenom, loptom, golovima, samom igrom. Čista emocija, najintenzivnija emocija koja vam daje osjećaj da ste na najboljem mjestu na svijetu. Da ne želite biti nigdje drugo, samo tu. Na prosječnom britanskom stadionu u prilično oronulom industrijskom gradu na sjeveru Engleske. Da nisam doživio sve ovo, nikada ne bih ni pomislio da bilo kada ponovo odem u taj grad. Ali, doživio sam i ne mogu da dočekam kada ću ponovo otići. Nemam i dalje nikakvu simpatiju prema klubu, osim već opisanog respekta, ali od tada mi huk tog stadiona izaziva jezu po cijelom tijelu i preko TV ekrana. Tu emociju ne izaziva stadion kao stadion, to su prije svega ljudi koji žive fudbal, klub, emociju, tradiciju i istoriju ove igre u svakom smislu i pogledu. Oni su ti koji taj stadion čine mjestom na kojem ekipa prosječnog kvaliteta redovno i decenijama pravi neke lude preokrete i obrte protiv objektivno boljih i jačih timova. Sjetite se Dortmunda, sjetite se Barcelone. Mislite li da bi te utakmice, ti rezultati, takvi golovi bili mogući na bilo kojem drugom mjestu? Siguran sam da ne bi, bar ne kao redovna pojava. Ili da bi ličnost i pojava kao James Milner na bi kojem drugom mjestu pustila suze i pokazala najdublju emociju na bilo kojem drugom mjestu na svijetu? Ne!

Apsolutno sam siguran da je nemoguće da neko drugačije doživi Anfield, a svjestan sam da Kop nije stari Kop i da atmosfera na britanskim stadiona nije ni u naznakama ono što je bila nekada, svjestan sam stepena komercijalizacije fudbala upravo na ostrvu, ali sam apsolutno siguran da niko ne može ostati imun na intenzitet i količinu emocija ovog stadiona. Niko. Nevezano za klupsku pripadnost, simpatije ili antipatije. Te emocije su prije svega fudbal, iskonski i najčistiji fudbal. Ne oklijevajte ni najmanje, odvedite je na dejt na Anfield.

 

2. Estadio Santiago Bernabéu – Madrid

Jasno mi je da će sad svi koji ovo čitaju, a poznaju me i moje klupske simpatije, pomisliti da je ovo subjektivan izbor i da sam se vodio baš tim simpatijama. Međutim, zaista nisam. Vodio sam se spoznajom i ličnim iskustvom da još nisam upoznao nikoga ko nije ostao očaran stadionom u širem jezgru glavnom grada Španije. Svjedočio sam često da su i navijači rivalskih klubova priznavali da je Bernabéu nešto posebno i jedinstveno u svakom smislu, ma koliko im sam klub bio čak i antipatičan ili odbojan. Lično ne poznajem stadion ovih dimenzija i kapaciteta u Evropi koji ima toliko visoke, a istovremeno strme tribine uz maksimalno moguću blizinu terenu i sa najviših mjesta pod samim krovom. Dok na stadionu najvećeg rivala iz Barcelone, na svoj način takođe fascinantno zdanje, na najvišem nivou nestaje bilo kakav osjećaj za teren i atmosferu, Realov stadion i pod samim krovom daje osjećaj da ste pored, odnosno direktno iznad terena. Osim toga, krov iznad svih tribina omogućuje savršen akustični doživljaj i atmosferu na utakmicama čini boljom i atraktivnijom nego što to ona zaista jeste. Nije madridska publika poznata kao posebno temperamentna i vatrena, ali na samom stadionu imate utisak da jeste i da se konstantno nešto dešava. Idealno mjesto za prvi dejt na stadionu su mjesta u prvim redovima na bilo kojoj tribini. Bernabéu je po tom pitanju stadion britanskog kova: Nema ograde, nema nikakvih staza i kanala između prvog reda i samog terena. Teren i gol aut linija su na metar od tribina. A, vidjeti i doživjeti Ronalda, Ramosa, Messija i slične zvijezde na dohvat ruke, zaista jeste fascinantno i impresivno. Euforija ako neko od domaćih igrača krene ka golu, ali i strahopoštovanje, pa i strah u pravom smislu kad Leo Messi krene u dribling sa desnog boka. Momenti kada osjetite svaku emociju skoro 90 hiljada ljudi. Impresivno je i koliko brzo i bez ikakvih zastoja i gužvi se stadion puni, tradicionalno tek nekih petnaestak minuta prije početka utakmice, te kako se brzo isprazni na kraju. Zahvaljujući ogromnom broju ulaza i izlaza, kojih ima čak 90, samo par minuta nakon posljednjeg sudijskog zvižduka već sjedite u nekom baru i pijete pivo, koktel ili čekate na tapas. Ponavljam, stadion se nalazi u urbanom okruženju. Dolazak sopstvenim autom je besmislen u nedostatku parking mjesta, ali iz samog centra grada se nudi ili lagana šetnja, petominutna vožnja taksijem ili par stanica metroom. Stadion se od početka godine kompletno renovira i na ljeto 2022. će izgledati sasvim drugačije, ali istovremeno neće izgubiti ono što ga čini fascinantnim mjestom – strme i visoke tribine i blizinu terenu. Po mom mišljenju, dejtom na ovom stadionu, uz sve što grad Madrid dodatno nudi, ne možete pogriješiti. Svaka žena će vas od tog dejta shvatati i razumjeti u vašem nerazumnom odnosu prema fudbalu.

 

3. Stadio Diego Armando Maradona – Napoli

Dugo sam razmišljao o ovom stadionu i izboru na treće mjesto. Prije svega zato što stadion ni po čemu ne odgovara mojim standardima atraktivnog i fascinantnog stadiona u arhitektonskom smislu. Atletska staza, ogromna distanca između terena i tribina, posebno ako sjedite ili stojite na gornjem nivou. Teren je zaista jezivo daleko i ne obećava na prvi pogled ni na jedan način impresivan doživljaj fudbala. Ako izuzmemo stadion JNA, koji ja lično doživljavam krajnje subjektivno, ne postoji stadion starog kova, sa atletskom stazom i tom prostornom distancom, koji me bilo kako fascinira. Naprotiv, odbojni su mi, čak i kad se radi o modernim i lijepim zdanjima poput Olimpijskog stadiona u Berlinu. Doživljavam ih kao atletske ili paradne stadione za takmičenja poput Olimpijskih igara, a sve to sa fudbalom nema nikakve veze. Međutim, San Paolo, a odnedavno stadion Diego Armando Maradona, predstavlja izuzetak. Moj prvi boravak na tom stadionu se desio pod krajnje neatraktivnim okolnostima i preduslovima: Loše i kišno vrijeme, prosječna utakmica dva osrednja tima iz slabašne italijanske lige, maksimalno do pola popunjene tribine. Bez Maradone na terenu. A, baš Diego je razlog zašto su ovaj stadion i ovaj prljavi, oronuli grad na jugu Italije mjesto koje fascinaciju zvanu fudbal skoro savršeno, a apstraktno prenosi u dušu i srce svakog ko ima emocije bilo koje vrste. Nestvarno djeluje pjesma navijača Napolija sa gornjeg nivoa tog prostornog i vjetrovitog stadiona, kao da nema otvora i rupa između krova i tribina, između gornjeg i donjeg nivoa, kao da nema ogromne atletske staze. Ta pjesma prkosi opštim zakonima fizike. Posebno svaka nauka nestaje kad domaći tim postigne gol, a spiker na stadionu deset puta vrisne “Gonzalo” u mikrofon, a onda bukvalno svi na stadionu horski, najbučnije i najjače moguće odgovore sa “Higuain”. Mogao bih sada do u nedogled da opisujem slike koje su mi prolazile kroz glavu, a koje sam kao klinac gledao na TV-u: Diego, titule, golovi… No, moja djevojka vjerovatno o svemu tome nema pojma. Da li će je fascinirati samo taj huk i ono ludačko, histerično “Higuain”? Ne, vjerovatno neće. Ovo je možda i jedini stadion koji potpuni utisak, potpunu sliku pruža samo u kombinaciji sa gradom i njegovom slikom i atmosferom. Duhom. Prođite sa djevojkom ili ženom ulicama ovog grada, ni najmanje lijepog u konvencionalnom smislu, i shvatićete i vi o ona dvije stvari. Prvo: Žitelji Napulja ili Napolija su svi krajnje religiozni. To je nedvojbeno i na prvi pogled ekstremno katolička sredina u kojoj Bog i vjera u Boga igraju bitnu ulogu u svakoj pori života, u njegovoj svakodnevnici, u svakom momentu. Napolitanci zaista svi vjeruju u Boga, bez izuzetka i bez zadrške. A onda, nemajući pojma o kome se radi, na svakom uglu vidite da neko, na oko, ljudsko biće, neki omaleni, kovrdžavi, tamnoputi momak ima veći značaj i od same vjere. U tom svijetlo plavom dresu, gledajući sa mnogih fasada zgrada na ulice, sa portretima u bezmalo svakom ugostiteljskom objektu, kojih je više i od figura Isusa Hrista, taj čovjek je nedvosmileno neko ko je u tom gradu voljeniji i veći i od samog Boga. Diego. Mi ljubitelji fudbala znamo skoro sve o toj iracionalnoj, neopisivo posesivnoj, na kraju i toksičnoj ljubavi grada prema Njemu. Bogu Napulja. Bogu iznad Boga. Ali, i neko ko o tome ne zna ništa, ne može, a da ne bude dirnut i fasciniran, omađijan osjećajem da je Diego sveprisutan, na svakom kvadratnom metru, u svakom monentu. U gradu, a posebno na stadionu. Taj odnos i tu vezu ni većina nas fudbalskih fanatika zapravo ne razumije, sve to nam je neshvatljivo fascinantno i jedinstveno. Vaša djevojka će to još manje shvatiti i razumjeti. Ali, nema sumnje da će biti emocionalno potresena, dirnuta, na potpuno iracionalan način fascinirana, ni ne pokušavajući da si bilo šta objasni. A, cilj nam i jeste da i kod nje nestane racio u pogledu na fudbal. Odvedite je još na pizzu koju bi pojeo i neko ko je inače ne jede i siguran sam da vas ona više nikada neće pitati “Kako možeš više?”.

 

4. Estadio Ramón Sánchez Pizjuán – Sevilla

Kao što sam već naveo, ne volim stadione sa atletskom stazom. Takođe ne volim ni klasične fudbalske stadione bez krova. Ne toliko zbog mogućih posljedica padavina, koliko zbog implikacija u akustičnom smislu. Fizika je neumoljiva – pjesma, povik, glas se nepovratno gube na otvorenom stadionu, eho jednostavno nije moguć. No, i ovdje postoji izuzetak od pravila. Da prije par godina nije srušen, na ovom mjesto bi sada bio naveden Estadio Vicente Calderón,  stari stadion madridskog Atlética, koji je bio otvoren i ka nebu i između pojedinih tribina, a istovremeno zračio neopisiv duh i fascinaciju. Kako to zdanje nažalost više ne postoji, predložiću više nego dostojnu alternativu. Sevilla kao klub mi ne izaziva skoro nikakva osjećanja, maksimalno antipatiju kada igra protiv kluba iz Španije koji simpatišem. Dakle, ni ovdje nema nikakve ostrašćenosti. Šta je onda jedinstveno na ovom stadionu, a bez ikakve veze sa gradom koji je prelijep i u svakom pogledu interesantan? Nisu to prveshodno unikatni detalji poput tipičnog andaluzijskog mozaika keramičkih pločica na vanjskoj fasadi stadiona. To jeste jedinstveno i posebno, ali nedovoljno da vaša djevojka shvati fudbal bez uticaja razuma. To je prije svega jedan od rijetkih evropskih stadiona na kojem navijaju svi. Baš svi! Sve tribine, sve generacije, skoro stalno i bez pauze. Inače, navijači ovog kluba i donekle madridskog Atlética su po tom pitanju incidentna pojava u španskom fudbalu i na tamošnjim stadionima, gdje se po pravilu ne navija na nama poznat način, gdje se utakmice prate sjedeći i uz poluglasne razgovore i monologe. Nisu Španci, kao ni ostale nacije u toj zemlji, toliko temperamentni i dinamični kao što se nekad misli i pretpostavlja. U mnogim regijama su ljudi u toj zemlji prilično usporeni i statični. U Andaluziji je to malo drugačije i više odgovara klišeu, a navijači Seville ga potpuno potvrđuju. Prisustvovao sam nekoliko puta scenama kada čitav stadion, bez izuzetka, ispoljava verbalni prezir prema svom nekadašnjem igraču, a već dugo vedeti Real Madrida, koji je zbog odlaska u njima omraženi klub postao persona non grata. Koliko god te scene bile pomalo ružne, istovremeno izazivaju i neku vrstu strahopoštovanja i kod protivničkih navijača i simpatizera. Još više to važi za momente kada svi, baš svi iz sveg srca i duše zapjevaju “Vamos mi Sevilla…”. Nema čovjeka koji neće biti obuzet najintenzivnijim emocijama kada sluša taj savršen sklad najvećeg hora u Španiji. Jedinstveno, na ovom stadionu je taj hor pravilo, a ne izuzetak kao na većini drugih stadiona gdje se to dešava samo u određenim, posebnim momentima. I vi i vaša pratnja ćete biti zadivljeni emocijom koja ća vas obuzeti, a koja nema uporište u bilo kakvoj vrsti simpatije, i biće vam u svakom momentu jasno da samo fudbal može da izazove takve osjećaje, potpuno jedinstvene i neuporedive.

 

5. Stadion an der Alten Försterei – Berlin

Možda malo iznenađujuć i neočekivan izbor, pored mnoštva stadiona u npr. Engleskoj koje sam obišao. No, nemam dilemu da je i ovaj mali stadion na krajnjem jugoistoku Berlina, daleko od bilo kakvih atrakcija i hot spotova ovog grada, jedno od magičnih mjesta svijeta fudbala.. Smješten na rubu šume, u prirodnoj idili, bez najave bilo kakvih emocija ili fascinacije. Stadion je lijep, šarmantno skockan, sagrađen prije desetak godina od strane navijača Uniona, što ga čini svakako posebnim. No, nije to tema koja će bilo koga dojmiti ko nije zaluđen fudbalom. Najveća posebnost ovog stadiona je kombinacija tribina uz sam teren, koje daju osjećaj intimnosti sa terenom i samom igrom, te neočekivane slike da tačno pola stadiona čine tribine za stajanje i da pola stadiona čine navijači koji konstatno navijaju. Čak i ako ni vi ni vaša pratnja ne razumijete njemački jezik, ni u Berlinu Nijemce nećete doživjeti kao posebno emocionalne i temperamentne ljude. U poređenju sa našim predjelima ili zemljama južne Evrope, doživjecete ih kao distancirane i povučene u najmanju ruku. Na stadionu Uniona, čiji su navijači u ogromnoj većini Nijemci, bez mnogo pristalica sa doseljeničkom pozadinom, te ljude ćete doživjeti potpuno drugačije. Temperamentne, vatrene, emotivne i pune iskrene i jasno vidljive, skoro opipljive ljubavi prema svom klubu. Bez da znate bilo šta o ovom klubu i njegovim navijačima, osjetićete da se radi o iskrenoj, iskonskoj emociji. O dirljivom odnosu koji nema uporište u uspjesima, trofejima, pobjedama. Jasno vam je na prvi pogled da se radi o jednom malom klubu po nekim opštim i konvencionalnim mjerilima, ali istovremeno vam taj odnos i ta emocija ljudi na stadionu jasno odaje da je taj mali klub na svoj, poseban način – ogroman. Zbog intenziteta, jačine i koncentracije ogromne emocije koju izaziva i taj mali stadion na rubu zimzelene šume postaje posebno mjesto, daje vam osjećaj ste na pravom mjestu i u tom trenutku ne želite biti nigdje drugdje. Sve to, a imajući u vidu da ništa od navedenog ne očekujete na prvi pogled, ovaj stadion čini mjestom dostojnim za dejt. I gubitak racija.

 

 

1 razmišljanje na “Priručnik za muškarce: Na koji stadion na dejt?

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.