Ne znate šta ste propustili

Iz ličnog ugla

Kada u jednoj krajnje religioznoj, katoličkoj sredini jedan čovjek dobije status božanstva, to dovoljno govori o njegovoj veličini i značaju za te ljude. Posebno ako se uzme u obzir da je riječ o sportisti, fudbaleru.

Diego Maradona je u Napulju mnogo više od predmeta obožavanja. Diego je u tom gradu postao i ostao veći i od samog Boga. Kao što je i titula šampiona Italije Napolija iz 1987. godine bila i ostala mnogo više od sportskog uspjeha i trofeja. Mentalitet i slika o sebi žitelja Napulja, zapravo cijele južne Italije, te 1987. godine nepovratno su se promijenili. Diego, a taj scudetto je nedvojbeno njegov i samo njegov, tim ljudima je podario dostojanstvo i ponos, koji su bili naizgled nepovratno izgubljeni.

Možda je Pele bio bolji timski sportista. Možda je Alfredo Di Stéfano imao još više talenta. Možda je Johan Cruyff još više učinio na razvoju fudbala kao igre. Ali, niko ne objedinjuje spektakl, trijumfe i drame fudbala kao Diego Armando Maradona.

Njegova je priča nevjerovatna koliko samo jedna fudbalska utakmica može biti. Počinje u Villi Fiorito, siromašnoj četvrti Buenos Airesa, gdje je mali Diego došao na svijet. Svijet bez izgleda za dječaka iz nižeg društvenog sloja. Ali, ovaj dječak je imao dar. Bez obzira da li se utapao u prljavštinu geta – s loptom na nozi otvorila su mu se vrata u raj.

Njegov talenat, u kombinaciji s gotovo maničnom ambicijom čak i u kasnijim godinama zaraženim drogom, učinio je Maradonu najboljim fudbalerom svoje generacije, po meni najboljim svih vremena. I, katapultirao ga u sfere u kojima niko ne može preživjeti neozlijeđen. Kako se jedan mladi čovjek može nositi s činjenicom da cijeli stadioni eksplodiraju od euforije samo na njegovu pojavu?

Već u jesen 1981. – mnogo prije Barselone, Napulja i Božije ruke – dvadesetogodišnji Diego je prvi put pomislio da okači kopačke o klin. Da prekine ludilo i ekscese, te ostavi taj jednostavan sport koji je postao puno komplikovaniji nego nekada na prašnjavim igralištima Ville Fiorito. U svojoj biografiji Diego čezne za jednostavnošću igre: “Tada mi je san bio potpuno lud: igrati utakmicu s djecom. S djecom kao protivnicima, s djecom na tribinama, s djecom kao golmanima, s djecom kao policajcima. Samo s djecom. Sa nevinima. Nisam više mogao podnijeti pritisak. Da budem iskren, osjećao sam se kao zatvorenik svoje slave. ”

Međutim,  nije stao, iako je već bio zaradio dovoljno novca i njegova porodica se zauvijek izvukla iz siromaštva. Maradona je nastavio jer je nadarena osoba ovisnik. Nepunih godinu dana nakon što je sanjao dječiju igru, prvi put je nanjušio kokain. Diego je izgubio nevinost u Barseloni. Za Diega je Barça bila pogrešan klub, Primera División pogrešno mjesto. I ne samo zbog stravičnog napada Baskijca Goikoetxee, koji je za dlaku osakatio Diega.

Uslijedila je najromantičnija veza između nekog fudbalera i jednog kluba, grada, regije svih vremena. Veza između njega i Napolija, Napulja, juzne Italije bila i ostala najveća priča o strastvenoj ljubavi koja je ikada ispričana. Maradona je od Napulja napravio šampiona, a Napulj od Maradone Boga.

U svojoj Argentini Diego ima sličan status. Nikada nijedan Argentinac, bez obzira ko bio i čime se bavio neće biti toliko voljen kao Diego.

Nikada niko više neće osvojiti Svjetsko prvenstvo sam, kao što je on to učinio 1986. godine.

Nikada niko od zagrijavanja pred utakmicu neće napraviti spektakl, umjetničko djelo na nivou Mona Lize.

Nikada niko na ovoj planeti neće biti veći od Boga. On je to bio.

Nikada više nećemo gledati najvećeg i najboljeg fudbalera svih vremena.

Vi mlađi, koji ga nikada niste gledali bar na televiziji, ne znate šta ste propustili. Dok ćemo mi stariji vječno ostati zaljubljeni i pjevati:

“O mamma mamma mamma, o mamma mamma mamma, sai perché mi batte il corazon? Ho visto Maradona, ho visto Maradona, eh, mammà, innamorato son”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.