Chelsea

Iz ličnog ugla

Dok stavljam vodu za kafu pokušavam se sjetiti kad sam zadnji put imala ovoliku tremu. U glavi vrtim sve te neke bitne momente, koji su bili popraćeni enormnom količinom treme, mada za sebe mogu reći da nisam neki tremaroš. Trema od kojekakvih ispita, razgovora za posao, vjenčanja mojih najboljih prijateljica, izlazaka sa frajerima. Nijedna kao ova jutros. Ova je drugačija. Ima svoju boju, svoj miris. Ovo je jedna od onih trema koje pamtiš čitav život. I prepričavaš je dok si živ.

Zovem se Ines. Imam 28 godina. Tačnije punih 29 za još 24 dana.  Svoj dan planiram po utakmici. Ustvari, da budem preciznija, svoj dan planiram po Chelsea utakmici. Chelsea je ljubav. Chelsea je religija. Chelsea je nešto što u mom životu dolazi odmah poslije ljudi koji me vole i čine moj život potpunim. Ne postoji ništa na svijetu k`o tih 90 minuta fudbala koje igra Chelsea.

Zovem se ines i imam 28. godina. Prvu jutarnju kafu pijem iz svoje Chelsea šolje koju sam kupila u Londonu. Za rođendan želim novi Chelsea dres.

Zovem se Ines. Imam 28. godina i prije 20 dana osjetila sam nebo pod nogama.

Sa sigurnošću tvrdim da sam jedan od onih predstavnika ženske vrste koji u telefonu ima više fudbalskih aplikacija od bilo kojeg prosječnog frajera. Uz prvu jutarnju kafu čitam horoskop i sportske vijesti. Prvenstveno one koje se tiču fudbala. Za mene je fudbal stil života.

“Upravo čitam kako Chelsea igra pripreme u Europi. Između ostalog ima i jedna utakmica u Sloveniji”, tipkala sam Emini dok sam pila kafu još uvijek u pidžami.

“Pa hajmo! Samo provjeri koji je datum!”, odgovorila je istog momenta.

“Čekaj, ti bi stvarno išla sa mnom?”, tipkala sam u šoku. Emina obožava fudbal. Chelsea? Ne baš. Osim ako ne računamo Schurrlea.

Pa što da ne. Uostalom znaš da ja navijam za dobar fudbal!”, sad me već provocirala.

Ne pamtim da sam išta u životu organizirala u roku od 15 minuta kao taj put u Ljubljanu. Emina je bukirala karte, a tata je bez truna ubjeđivanja pristao da nas vozi. Da mi je neko pričao da ću držati karte za Chelsea utakmicu u svojim rukama, rekla bih da mu je mašta veća od moje. A, takvih je, ako izuzmemo Disney producente, jako malo na ovom svijetu.

London. Grad u kojem sam ostavila srce. Dušu. Sebe. Znam često reći da mi srce kuca tamo gdje sam ga ostavila prije dvije godine. Da je ovo što šetam samo školjka dok se ne vratim po svoje.

Zovem se Ines. Imam mlađu seku koju sam, dugi niz godina definisala kao kućnog ljubimca. Znam da zvuči brutalno, ali s obzirom da sam je prije toga ubjeđivala da je usvojena, ovo definiranje i ne zvuči loše. Arijana je centar mog svemira. Arijana je neko koga uvijek stavljam na prva tri mjesta u svom životu. Arijana navija za Arsenal. Arijana živi za Arsenal. Arijana je na Stamford Bridge išla sa šalom Juventusa oko vrata. Još vam se ono kućni ljubimac čini brutalnim? Ne više, je l‘ da?

Nikad neću zaboraviti momenat kad sam zagazila na Stamford Bridge. Sjećam se da su mi, od tolikog vala emocija koje nisam mogla kontroliisati, krenule suze niz lice. Smijala sam se i plakala. Sjećam se i izraza lica vodiča, zaposlenog na stadionu, kada smo mu rekle da smo iz Bosne. Sjećam se te nevjerice i čuđenja čovjeka koji nije mogao pojmiti da u jednoj tako dalekoj zemlji neko toliko voli i prati engleski fudbal. Sjećam se i svoje sestre sa Juventusovim šalom oko vrata koja se u svakom momentu naslikavala razvlačeći šal u svim mogućim kadrovina fotkanja.  Ja sam se, za razliku od nje, osjećala jednako emotivno i kad sam zagazila na Emirates. Al`, to je jedna druga priča.

Sve se to i dan danas čini kao san. Sve to i dan danas, prepričavam u nevjerici. Ali znam jedno. Srce sam ostavila na Stamford Bridgeu. Tamo me čeka. Tamo ću opet da se vratim.

Pokušavam dočarati osjećaj kad sam ispred sebe ugledala prvu ekipu Chelsea kako se zagrijava. Svega par metara ispred mene, na terenu su bili igrači koje svakodnevno pratim u medijima, na TV-u, novinama, vijestima, twitteru, instagramu. Pokušavam dočarati emocije koje su mi u tom momentu strujale tijelom. Pokušavam objasniti to klecanje u koljenima, znojne ruke i blagu mučninu u želucu dok gledam najljepši fudbal samo nekoliko metara ispred sebe. Chelsea fudbal. Moj fudbal. I, ne uspijevam. Ne postoje riječi s tom dozom emocija koje bih spojila u rečenicu. Jednu jedinu rečenicu. Znam samo da sam na momenat osjetila nebo pod nogama. Čitavo ovozemaljsko nebo bilo je ispod mojih roza starki. Svih 90 minuta.

“Fotka ti je za naslovne nekog Chelsea  magazina”, ostavio mi je komentar jedan drug sa tvitera s kojim se pratim i na instagramu.

“Ako se proslavim, zovem te u London!”

“Ti ćeš se sigurno proslaviti, ali ja sam uslikao ekran s ovim obećanjem!”

“Al` odmah da ti kažem tog malog slatkiša ćeš morati učiti da navija za Chelsea!”

“Imamo mi jednu posebnu poveznicu s tim klubom. Jednom ćeš čuti priču!”

I dobijem priču.

Moj dobar prijatelj iz škole i iz djetinjstva, E.M. je tragično izgubio život u kombiju nadomak Londona prije par godina. U kombiju je bio on, muž njegove rođene sestre, i majka njegove supruge koja je tada bila trudna sedam mjeseci. On je bio tako veliki fan Čelzija da su ga sahranili pored stadiona. Eto, da znaš tu tužnu priču, al` moju poveznicu s tim klubom. Specijalnu poveznicu. Ko voli taj klub, očigledno ga voli svim srcem. Ali, to je mjesto gdje ću ga uvijek naći i uvijek kad čujem ime tog kluba sjetim se mog dragog prijatelja. Tako da znaš da uživam u svakom tvom ushićenju, a da to nisi niti znala. Ali, eto da znaš da ta tvoja misija ima smisla. Čak to i ne znaš. Tvoja energija, predanost, ljubav… mora dati rezultate. Velike 🙂

Neka ova moja priča bude u znak sjećanja na čovjeka koji je živio Chelsea. Do posljednjeg daha.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.