Prvo sjećanje na život

Istorija Iz ličnog ugla

QPR

Ova tri slova pojam su svakom navijaču Partizana bez ikakvih dodatnih objašnjenja. Queens Park Rangers, klub sa zapada Londona, bio je rival mom Partizanu u drugom kolu Kupa UEFA 1984/85. Prvog meča u Londonu, igrao se na Arsenalovom Highbury-u, se sjećam kao kroz maglu, a možda samo i umišljam da se sjećam bilo čega. U kolektivnom sjećanju je ostao antologijski gol Dragana Mancea, vjerovatno i najljepši gol u istoriji Partizana. Kao i rezultatski debakl od 2:6.

Partizan sam zavolio kroz oca koji je od malih nogu bio navijač beogradskih crno-belih. Ne sjećam se nekog konkretnog momenta u kojem mi je on predočio da je Partizan i moj klub. Partizan je jednostavno oduvijek bio prisutan u mom životu, otkako znam za sebe i poimam bilo šta oko sebe. Na dan revanša u Beogradu, 7. novembra 1984. godine, imao sam pet i po godina. Svakako da se sjećam fragmenata iz svog života i prije tog datuma, kao što se vjerovatno sjećam i Manceovog gola u Londonu. Međutim, to su samo kratki isječci,  bez nekog šireg konteksta u sjećanju. Kada se zapitam šta je prva cjelina u životu koje se zaista konkretno i jasno sjećam, onda postoji samo jedan odgovor: samo i jedino taj dan. Sedmi novembar 1984.

Portorož

Sjećam se dolaska tate sa posla u 15:30. Kao i obično. Radno vrijeme u samoupravnom socijalizmu po pravilu je bilo od 7 ujutro do 3 popodne. Sjećam se njegove treme i uzbuđenja. Ručak je odbio jer je bio i suviše nervozan. Sjećam se i maminog neodobravanja uz podsmijeh. “Muška posla”, kao da je pomislila. Sjećam se svog pitanja sa koliko golova razlike moramo da pobijedimo da bismo se plasirali dalje. “Četiri, sine”, odgovorio je. Četiri! Sjećam se i kako mi je ta brojka odzvanjala u glavi. Četiri gola protiv Engleza! Nema šanse! “Tata, imamo li šanse?”, upitao sam ga. Zabrinutog, ali odlučnog pogleda reče: “Partizan uvijek ima šanse, sine.”

TV prenosa nije bilo. Prvi meč u Londonu je išao uživo na TV Beograd, ali i ostalim kanalima JRT-a. To valjda najbolje pokazuje koliko je javnost vjerovala u Partizan i pobjedu od 4:0. Nikako. Vjerovao je samo moj otac, a uz njega pomalo i ja. I 60 hiljada duša na stadionu JNA. Prenos je išao na Radio Beogradu koji smo mi u Bosni hvatali na srednjem talasu, uz neizbiježno krčanje iz zvučnika radio prijemnika “Portorož”, proizvedenog u tvornici Iskra u Kranju. Da, identičnom kao ovaj sa fotografije. Ispod poklopca je bio integrisan i gramofon. Sjećam se da sam u 17:30 prvi put svjesno čuo i doživio glasove pokojnih Jordana Ivanovića i Marka Markovića koji su prenosili utakmicu.

Huk

O samom toku utakmice neću pisati ništa, ovo je samo lični osvrt na jedno čarobno veče i prvo sjećanje, ne samo na klub, nego i na život. Detalje o samoj utakmici su izvrsno sažele kolege sa bloga CRNO-BELA NOSTALGIJA.

Najviše i najbolje se sjećam huka sa tribina beogradskog Hrama fudbala. Taj huk je zapravo moje prvo i do danas najintenzivnije životno sjećanje, koje je klica ne samo moje ljubavi prema Partizanu, nego i fudbalu i sportu uopšteno govoreći. Kada je Mance već u petom minutu postigao gol za 1:0 mislio sam da će se zvučnik “Portoroža” raspasti u paramparčad. Taj zaglušujući huk bi svakim sljedećim golom bivao sve intenzivniji, sve fanatičniji i magičniji. Gol Zvonka Živkovića za čarobnih, nevjerovatnih 4:0 predstavljao je erupciju svega. Sjećam se oca koji sa stolice, sa koje je pratio prenos, dok sam ja kao skamenjen ležao pored radio prijemnika u nadi da će tako manje da krči, uklizava na koljenima po tepihu. Kao Mance kad je proslavljao golove. Ja se nisam ni radovao. Pitao sam ga samo koliko je ostalo do kraja. 27 minuta radosti, sreće, straha, zebnje, strepnje, isčekivanja posljednjeg sudijskog zvižduka. Nisam ni slutio da će tih 27 minuta i taj šizofreni miks emocija koji sam doživio postati simbol svega što sadrži ljubav prema Partizanu. Sve do danas.

Najveća utakmica svih vremena

Sjećam se momenta kada je Jordan Ivanović izgovorio da je kraj. Momenta u kojem se otac i ja samo pogledasmo i zagrlismo. On je u tom zagrljaju nešto govorio i plakao. Ja sam samo plakao. Prve suze kojih se sjećam. Teći će tokom narednih decenija u potocima, što od radosti, što od tuge. Zbog Partizana. Te prve su ipak bile i ostale neuporedive i jedinstvene. Kao sam taj dan, kao i sama utakmica. Kasnije smo tata i ja gledali skraćeni TV snimak utakmice uz komentar Petra Lazovića iz studija TV Beograd. Sjećam se Moce Vukotića kao analitičara pored njega. Sjećam se Mancea. Tada sam prvi put vidio Mancea. Sjećam se Zvonkovog trka ka Jugu nakon četvrtog gola.

Od tog sedmog novembra do današnjeg sedmog novembra sam gledao na stotine raznih utakmica uživo, obišao najmanje stotinjak stadiona širom Evrope. Bio na na ravno deset španskih “klasika”, bio na utakmicama Svjetskih i Evropskih prvenstava, na dva finala Lige šampiona, gledao uživo i iz neposredne blizine oba Ronalda, Zidana, Figa, Messija, Raula, Mijatovića, Šukera, neke od njih i lično sreo mimo terena… Nijedan od tih mečeva, doživljaja i susreta se, međutim, ne može mjeriti sa magijom i čarolijom radio prenosa sedmog novembra 1984. Niti će ikada bilo šta drugo moći. Najveća utakmica za sva vremena.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.