Fudbal i tradicija

Istorija Komentar

Ne, nemam namjeru da pišem o grbu JSD Partizan i argumentujem zašto je besmisleno razmišljanje o promjeni istog ili njegovih centralnih simbola, bilo iz marketinških, ideoloških ili nekih drugih pobuda. Diskusija na tu temu, stvorena i nastala prethodnih dana i sedmica, na prilično proizvoljan i vještački način, ne zaslužuje dodatnu pažnju, jer nikome nije jasno kome se bilo šta objašnjava i prema kome se argumentuje. Ta diskusija suštinski ne postoji.

Tradicija = identitet?

Više želim da se posvetim pojmu tradicije u fudbalu na globalnom nivou. Fudbal nije samo najvažniji, najrelevatniji, najuticajniji i najopopularniji sport na svijetu, nego je i sport koji se u najvećoj mjeri determiniše i definiše kroz pojam tradicije. Tradicija u opštem smislu, a posebno u kontekstu sporta, prilično je apstraktan pojam, koji nudi širok dijapazon subjektivnog definisanja i interpretacije. Ipak, opštevažeća definicija tradicije u fudbalu je da se radi o određenim vrijednostima, atributima, događajima iz prošlosti, trijumfima i porazima, ličnostima, koji u svojoj cjelini čine nešto, što djeluje još apstraktnije i od samog pojma tradicije, a opet nešto bez čega nijedan fudbalski klub ne bi mogao da postoji – identitet. Tako da je, pojednostavljeno rečeno, tradicija ta koja stvara i oblikuje identitet. Tradicija je, i u opštem i u kontekstu fudbala, nešto što se njeguje, čuva i brani od spoljnih uticaja, koji bi mogli da je ugroze ili dovedu do njenog gubitka i nestanka. Jer, nestane li tradicije, izgubio bi se i identitet, a bez identiteta pristalice gube emotivnu vezu prema svom klubu. U konačnici, bez faktora emocije samo postojanje nekog kluba gubi smisao.

Klupska tradicija, u svakom klubu jedinstvena i različita, nije nešto što je nastalo unaprijed jasno definisanim procesima i automatizmima po samom osnivanju klubova. Njen nastanak i razvitak uvijek je rezultat različitih postupaka, poteza, uticaja i događaja, nerijetko slučajnih i proizvoljnih. Tako su recimo neki od najstarijih klubova na svijetu svoje klupske boje, pa zatim i simbole i dresove, stekli tako što su osnivači npr. odlučili da u luci u Buenos Airesu boja zastave, koja se se viori na prvom sljedećem brodu, koji se usidri, bude faktor po kojem će Boca Juniors dobiti svoje boje. Drugi klubovi su opet u nekom konkretnom momentu dobili na poklon ili sasvim slučajno garnituru dresova od drugog kluba, sa drugog kraja svijeta ili kontinenta, te preuzeli te boje kao svoje. Ni Juventus, ni Partizan nisu osnovani kao klubovi crno-bijelih boja, kao što nam je svima poznato. Promjena klupskih boja bi obično podrazumijevala i promjenu klupskih simbola, prije svega grba.

Navedeni primjeri ukazuju na to da su tradicionalne kategorije poput boja, simbola, pa i imena klubova, u prvim decenijama po osnivanju itekako bile podložne promjenama, često i drastičnim. No, ako se detaljnije pozabavimo tim promjenama, dakle procesom nastanka tradicije i identiteta, uočićemo da je taj proces kod ogromne većine tradicionalnih evropskih i južnoameričkih klubova okončan par decenija nakon osnivanja. Kod nekih je to period između dva svjetska rata, kod drugih neposredno nakon 2. svjetskog rata, dok su neki klubovi svoju tradiciju gradili i do šezdesetih godina 20. vijeka. Dakle, proces stvaranja i nastanka tradicije jednog kluba traje često i više decenija i uvijek je individualan i jedinstven. Jednom suštinski okončan, taj proces u ogromnoj većini slučajeva biva ili nikako ili maksimalno kozmetički korigovan ili adaptiran. Izuzetak su pojave i događaji, nastali “višom silom”. O tome će konkretno biti riječ u nastavku ovog teksta.

Da bih bio još jasniji, navešću nekoliko konkretnih primjera kako i u kojem periodu su neki od najvećih evropskih tradicionalnih klubova mijenjali svoje klupske simbole, prije svega boje i grb.

Real Madrid CF

Kraljevski klub iz španske prestonice, osnovan 1902. godine kao Madrid Foot Ball Club, prvih godina i decenija postojanja doživio je nekoliko drastičnih promjena identiteta. Već 1909. godine klub mijenja ime u Madrid Club de Fútbol, sa ciljem da istakne svoje španske korijene i španski identitet. Jedanaest godina kasnije španski kralj Alfonso XIII klubu daje pridjev “real”, dakle “kraljevski”, tako da Madrid CF time ne dobija samo novi grb, nego i novo ime – Real Madrid Club de Fútbol. Proglašenjem 2. Španske republike 1931. godine klubu se dekretom oduzima epitet “kraljevski”, čime ponovo dolazi do promjene i imena i grba, da bi deset godina kasnije opet sve bilo vraćeno na staro – klub se ponovo zvao Real Madrid CF, grb sa krunom je vraćen i dopunjen odgovarajućim bojama. Od te već jako davne 1941. do ove 2020. godine Real Madrid CF nije više mijenjao nijedan od svojih simbola. Adaptacije na grbu su bile minimalne i kozmetičke prirode. Tako da se može konstatovati da je proces izgradnje i nastanka nečega što nazivamo klupskom tradicijom okončan još prije 79 godina.

FC Barcelona

Katalonski velikan, osnovan 1899 od strane grupe aktivista okupljenih oko švajcarca Joana Gaspera kao Football Club Barcelona, do današnjeg dana je doživio samo jednu suštinsku promjenu, koja je uticala na njegov današnji identitet. Naime, 1910. godine klub je preimenovan u Futbol Club Barcelona, te istovremeno dobio i novi grb. Od tada do danas, osim nekoliko kozmetičkih adaptacija grba, ovaj klub nije mijenjao niti jedan od svojih simbola, koji mu daju identitet. Punih 110 godina.

PS: Kolega QQLELE mi je dobacio da je katalonski gigant klupske boje dobio po uzoru na švajcarski FC Basel.

FC Bayern München

Najveći i napoznatiji njemački klub osnovan je 1900. godine pod današnjim imenom. Klupske boje su prvobitno bile plava i bijela, simboli njemačke pokrajine Bavarske, po kojoj je klub i dobio ime (Bayern = Bavarska). Nakon što je klub fuzionisan sa TuSpV Jahn München, 1923. godine iz istog razloga dolazi i do promjene grba. Preko 30 godina kasnije, 1954. godine, klub se odlučuje za radikalnu promjenu simbola. Klupska boja postaje crvena, čime dolazi i do promjene grba. Razlog za ovako drastičan korak bila je želja klupskih čelnika da se jasno distanciraju od gradskog rivala TSV 1860 München, koji je u tom periodu bio neuporedivo poznatiji, popularniji i uspješniji, a koji je za klupske boje imao takođe plavu i bijelu. 1961. godine konačno dolazi do posljednje suštinske promjene na grbu. Da bi se ponovo istakao bavarski identitet kluba, plavo-bijelo karirano polje postaje centralni dio grba. Radi se o zastavi pokrajine Bavarske. Iako je sam izgled grba od tada u nekoliko navrata vidno adaptiran, na prvi pogled je jasno da se i o ovom slučaju svaki put radilo o kozmetičkim, a ne o suštinskim promjenama. Ovdje dakle brojimo nepunih 60 godina izgrađene tradicije.

Borussia Dortmund

Ballspielverein Borussia 09 osnovan je 1909. godine. Legenda da je razlog za naziv Borussia, latinsko ime za Prusku, bio utemeljen u svjesnoj namjeri da se istakne pruski identitet, ipak je samo legenda. Klub je nazvan po pivari Borussia-Brauerei, koja se nalazila u neposrednoj blizini mjesta osnivanja. Osnivačima se jednostavno dopalo ime. Dakle, apsolutni slučaj, a ne konkretan motiv i namjera, što je odličan primjer za navode sa početka ovog teksta. Deset godina po osnivanju klupske boje postaju žuta i crna, a grb dobija svoj konačni oblik, koji je suštinski do danas ostao nepromijenjen. Ubacivanje lavovske glave u grb, kao njegov centralni element, sprovedeno 1976. godine, iz čisto marketinških razloga, revidirano je samo dvije godine kasnije, nakon što su članovi i navijači kluba to gnusno odbili. Ostavimo li tu neslavnu epizodicu po strani, konstatovaćemo da Borussia Dortmund od 1919. do danas nije vršila nikakve suštinske promjene na svojim simbolima.

Liverpool FC

Liverpool Football Club, osnovan 1892. godine, prvobitno je imao plavu i bijelu kao klupske boje, koje su međutim jako brzo zamijenile crvena i bijela, budući da je stariji gradski rival, Everton FC, imao iste boje. Boje i ime su ostali netaknuti do danas, a sam grb je kroz istoriju bivao podvrgnut čestim i veoma uočljivim promjenama. Čak i u posljednjih nekoliko decenija. Ipak, i pred toga, ni u ovom slučaju ne može biti govora ni o čemu drugom osim o kozmetičkim korekcijama. Centralni element grba i jedini istinski simbol kluba od prvih dana postojanja, imaginarna ptica “Liver Bird”, inače simbol grada Liverpula, po kojem je i sam klub nazvan, od samog osnivanja do današnjeg dana je neizostavna konstanta. Za razliku od gore navedenih primjera, LFC je i u novijoj eri ubaciovao sasvim nove elemente u grb. Početkom devedeseitih godina prošlog stoljeća dio istog postala je krilatica “You'll never walk alone”, naziv sada već čuvene pjesme koja je postala klupska himna i neizostavan element klupske tradicije, njen možda najsnažniji i najemotivniji element. Dva plamena, koja flankiraju sam grb, s druge strane simbolizuju vječno sjećanje na 96 žrtava tragedije na stadionu Hillsborough u Šefildu 1989. godine. Ova katastrofa, kao i ona još pogubnija četiri godine ranije na briselskom Hejselu, nepovratno su postale dio kolektivnog identiteta pristalica, kao i samog kluba kao cjeline. Što samo potvrđuje moju tezu da se tradicija dešava, a ne kreira po nekom unaprijed određenom planu i programu. Temelji identiteta ovog kluba, koji možda kao nijedan drugi na planeti simbolizuje “fudbalsku tradiciju”, leže svakako još u vremenu samog osnivanja, dakle u 19. vijeku.

Manchester United FC

Ovaj engleski gigant je osnovan 1878. godine kao Newton Heath L&Y Railway Football Club od strane radnika željeznice u tadašnjem gradiću Newton Heath, a današnjem dijelu grada Mančestera. Klupse boje su bile žuta i zelena. Nakon što je 1902. klub preseljen u sam grad Mančester, došlo je do promjene i imena i klupskih boja i grba. Dok su prva dva elementa od tada netaknuta, današnji grb MUFC svoj konačni izgled i oblik dobio je početkom četrdesetih godina 20. vijeka. I on je svakako u više navrata bivao podvrgnut kozmetičkim korekcijama, ali je u svojoj biti već 80 skoro 80 godina isti: Vijenci sa klupskim imenom, povezani sa dvije lopte, a u sredini štit sa brodom i crvenim đavolom. “Red Devils“, od tada do danas. Uprkos galopirajućoj komercijalizaciji, koja je u engleskom fudbalu duže i intenzivnije izražena nego u većini ostalih zemanja, teško je poreći činjenicu da je i United jedan od najtradicionalijih klubova na svijetu.

AC Milan

Osnovan 1899. od strane engleskog vicekonzula u Italiji, Alfreda Edwardsa, kao Milan Cricket and Football Club, kasnije preimenovan u Associazione Calcio Milan, ovaj klub se od strane pobornika “modernizacije” često navodi kao primjer velikog kluba, koji je često mijenjao grb. Da li je zaista tako? Već na prvi pogled je svakom jasno vidljivo da je današnji grb Milana gotovo identičan sa onim sa početka dvadesedih godina 20. vijeka. Skraćenica klupskog imena, godina osnivanja, klupske boje, te crveni krst – grb grada Milana, po kojem i sam klub nosi ime. Milan je, istini za volju, u dva navrata, 60ih i 80ih godina prošlog stoljeća, radikalno mijenjao izgled i sadržaj grba. Zanimljivo, oba puta se jako brzo vraćao prvobitnom grbu, koji nosi i danas. Zašto? Pa, zbog tradicije naravno, kao srži klupskog identiteta.

Juventus FC

Priča o najpopularnijem italijanskom klubu brzo je ispričana: Osnovan 1897. godine kao Sport-Club Juventus, samo godinu dana kasnije i konačno preimenovan u Juventus Football Club, do 1905. je imao roze kao osnovnu klupsku boju. Nakon što je jedan engleski emigrant 1903. dobio zadatak da u engleskom Notingemu nabavi novu garnituru opreme u toj boji, da bi se (greškom) vratio sa crno-bijelim dresovima kluba Notts County, Juventus je postao crno-bijeli. I, ostao do danas. Od 1905. do 2017. klupski grb je suštinski bio isti. Kao što je poznato, prije tri godine je došlo do drastične promjene, kompletnog “rebrandinga”, u okviru kojeg je klub dobio potpuno nov grb, bez ikakvih tragove prošlosti. Isključivo iz marketinških razloga. Tri godine su prekratak period da bi se ovaj korak na bilo koji način objektivno ocjenjivao. Ostaje da se vidi da li se radi o genijalnom potezu, koji će ovaj klub izdići u neke nove marketinške orbite ili će se i Juve u dogledno vrijeme vratiti korijenima, kao recimo gore navedeni AC Milan. Ostaje da se vidi da li se dres sa brojem 7 prodaje u ogromnom količinama zbog modernog grba ili ipak prije svega zbog imena Cristiano Ronaldo. Konačno, ostaje da se vidi da li će ovaj  za klub ove veličine jedinstven i besprimjeran korak dugoročno imati neke implikacije u pogledu na odnose kluba i navijača. Navijača u Italiji, ne onih u Americi i Aziji, zbog kojih je grb i promijenjen. Oni sigurno neće napuniti stadion Juventusa protiv SPAL-a neke 2024. godine, ako Juve tada ne bude ovako sportski dominantan kao posljednjih 10 godina. Bilo kako bilo, jedno je sigurno: Juventus ovim korakom predstavlja apsolutni izuzetak u krugu velikih, tradicionalnih svjetskih klubova. Incidentnu pojavu. Presedan. Bez ikakvog vrednovanja sa moje strane.

Tradicija moćnija od sportskog uspjeha?

Šta više teži, svjesno i autentično njegovanje klupske tradicije ili sportski uspjesi? Uspjeh je u većini slučajeva prolazna pojava, čak i kod onih najvećih i najuspješnijih klubova. Da li duži periodi neuspjeha mogu ozbiljnije da ugroze neki klub? Ne u egzistencijalnom smislu, nego više u pogledu na status i položaj na lokalnom, regionalnom, globalnom, ali i finansijskom smislu. Postoji mnogo primjera iz bliže i dalje prošlosti, koji ukazuju na to da trajni izostanak sportskog uspjeha može da dovede do skoro potpunog gubitka relevantnosti nekog kluba u svakom smislu. Međutim, ja želim da ukažem na jedan potpuno suprotan fenomen.

Osvajači Kupa evropskih šampiona u sezonama 78/79, 79/80, 81/82 i 82/83 bili su dva puta Nottingham Forest, te po jednom Aston Villa i Hamburger SV. HSV je osim toga 76/77 osvojio i Kup pobjednika kupova, 79/80 bio finalista KEŠ, te 81/82 finalista Kupa UEFA. Govorimo dakle o klubovima koji su predstavljali elitu evropskog fudbala u dužem periodu. Danas, četiri decenije kasnije, sva tri kluba su u sportskom smislu na marginama kontinentalnog fudbala. Forest je već preko 20 godina prosječan drugoligaš. Villa se tek prošle godina vratila u Premier Ligu nakon trogodišnje apstinencije, te uz mnogo muke uspjela da ostane u eliti u tek završenoj sezoni. HSV se 2018. godine, nakon sedam godina konstantne borbe za opstanak po prvi put u istoriji oprostio od Bundeslige i upravo ulazi u treću drugoligašku sezonu. Sva tri kluba su dakle već decenijama daleko od nekadašnjeg sjaja, već decenijama prolaze kroz potpunu sportsku agoniju. Ipak, sva tri kluba su na lokalnom i regionalnom nivou i dalje itekako relevantni i važe i dalje sa “velika imena”. Posjeta na stadionima, podrška navijača, kao i značaj u javnosti su u sva tri slučaja u potpunoj disproporciji sa sportskim rezultatima.

Da bih ovaj već ionako dug tekst iole održao u prihvatljivim okvirima, pokušaću da objasnim ovaj fenomen na primjeru kluba, koji najbolje poznajem i koji pratim neposredno već 25 godina. HSV. Klub star 132 godine, jedan od najvećih, najtrofejnijih i najrelevantnijih njemačkih klubova. Klub koji od 1987. godine nije osvojio nijedan jedini trofej, čak ni na nacionalnom nivou. Koji u tom periodu, osim kraće faze u drugoj polovini nultih godina, tavori u pravom smislu te riječi i koji je od 2011. do danas doživio potpuno rezultatski slom. Od “dinosaurusa”, jedinog kluba u zemlji koji je od osnivanja uvijek bio član elitnog takmičenja, do prosječnog drugoligaša, bez izgleda za skorijim poboljšanjem. Klub, koji je postao tema viceva, internet mimova, ismijavanja. Koji je postao primjer za loš rad i poslovanje na svim planovima. No, isti taj klub je i dalje relevantniji od najmanje dvije trećine aktuelih bundesligaša. Relevantniji u smislu prisutnosti u medijima, u smislu TV rejtinga, u smuslu posjete na stadionu, prodaje navijačkih rekvizita. Svi navedeni aspekti su na istom, neki i na višem nivou u odnosu na period od 2005. do 2010., kad je klub bio redovan i uspješan učesnik evropskih takmičenja. Utakmice HSV u drugoj ligi protiv provincijskih klubova poput Sandhausena na televiziji gleda neuporedivo više ljudi nego npr. susret učesnika Lige šampiona RB Leipziga i Bayera iz Leverkuzena. Vodeći njemački mediji i dalje svakodnevno neuporedivo više izvještavaju o prosječnom drugoligašu nego o učesniku Lige šampiona poput RB-a. Prosjek gledalaca na stadionu i dalje iznosi oko 50.000, neznatno manje nego u prvoj ligi. Po broju navijača na gostovanjima HSV i dalje zauzima treće mjesto. U Njemačkoj, ne u drugoj ligi. Broj prodanih sezonskih ulaznica je godinama na istom nivou. Prodaja dresova i ostalih artikala nakon ispadanja u drugu ligu dostigla je najviši nivo svih vremena. Sponzori kluba su i dalje Emirates i Adidas, koji inače već godinama sponzorišu isključivo najelitnije i, prije svega, najuspješnije evropske klubove.

Pritom govorimo o klubu iz drugog najvećeg grada u zemlji i jednog od najbogatijih gradova u Evropi, koji ni u kojem pogledu ne zavisi od sportskih rezultata kluba, čiji žitelji imaju prebogatu ponudu aktivnosti, zabave i razonode. Racionalno gledano, kvalitet života u Hamburgu ne bi bio ni za pedalj lošiji bez prosječnog drugoligaša. Ali, taj klub je i dalje sveprisutna tema u svakodnevnici ne samo Hamburga, nego i cijele sjeverne Njemačke, ali i drugih regija u kojoj ima pristalice. Zašto u stvari? Voajerizam, mazohizam, fascinacija užasom? Ne, sasvim sigurno ne u tolikoj mjeri i tolikom broju. Ponoviću da taj klub lično pratim već dvije i po decenije, kao član, navijač i zaljubljenik. Stoga dajem sebi za pravo da sam kadar da realno i objektivno odgovorim na pitanje – zašto onda? Razlog je suštinski gledano samo jedan – tradicija. Tradicija znači da je klub već preko 130 godina utemeljen, čvrsto usidren u kolektivni identitet grada Hamburga. Jedan od njegovih najsnažnijih i najbitnijih simbola. U istom rangu sa lukom, crkvom St. Michaelis, jezerom Alster. Poput Ajfelovog Tornja u Parizu. Ne, ne karikiram ni najmanje. Klub, koliko god da je fatalnih grešaka i procjena napravio i time zasluženo dozivio sportski sunovrat, jednu grešku nije napravio. Nije naime došao u iskušenje da iz vještački i spolja nametnutih marketinških i ekonomskih razloga mijenja identitet, mijenjajući bilo šta, što mi navijači smatramo tradicijom. Grb je od osnivanja netaknut. Ta mnogima opskurna kombinacija bijelih dresova, crvenih šorceva i plavih štucni sa onim čudnim romboidima pri vrhu, dok crvena istovremeno uopšte nije klupska boja, i dalje je pojava koja se ne mijenja više od 130 godina. Klub je svjestan svoje tradicije i ona je jedina sila koja ga trenutno održava na nivou, kojem sa čisto sportskog aspekta apsolutno ne pripada. Samo ona ga čini tako relevatnim. I samo ona je ta koja daje nadu i izglede da se i na sportskom planu može izdići i potencijalno vratiti na nekadašnji nivo.

Da je klub ijedan od ovih nekoliko navedenih elemenata tradicije nasilno promijenio ili zamijenio nečim drugim, modernijim, izgubio bi svaki značaj, postao bi potpuno irelevantan po svim osnovama. Ostao bi bez navijača, bez ljudi poput mene, koji samo zbog te jedinstvene i nama čarobne tradicije i dalje iz sedmice u sedmicu idemo na stadion, putujemo na gostovanja, kupujemo dresove, a sve to bez ikakve rezultatske satisfakcije. Dok je klub to što jeste, a ne vještački proizvod neke marketinške agencije, to se neće promijeniti. Isto važi i za Forest i za Villu i mnoge druge klubove.

Uloga i značaj tradicije u eri “modernog fudbala”

Talas potpune komercijalizacije fudbala sa kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog vijeka, koji je najkasnije od početka novog milenijuma izrastao u pravi cunami, doveo je do zanimljivog fenomena. Pojmovi “tradicija” i “identitet” dobili su mnogo veći značaj među navijačima ogromne većine evropskih klubova. Kao primjer navšću podatak da je sredinom devedesetih godina samo jedan njemački klub imao svoj klupski muzej kao instituciju, naime FC Bayern. Danas ga imaju svi bundesligaši, kao i većina drugoligaša i trećeligaša. I na samim tribinama tradicija u posljednje dvije decenije igra sve važniju ulogu kao dio navijačkog folklora. Ne samo u Njemačkoj, nego i u drugim tipično fudbalskim sredinama. Prije svega na britanskom ostrvu.

To sve intenzivnije isticanje sopstvene istorije, tradicije i davno stečenog kolektivnog identiteta, ne samo od strane navijača, nego i samih klubova, rezultat je straha od otuđenja fudbala od svojih korijena, od svoje srži, a to je publika. To su navijači, to su simpatizeri, koji svoj klub prate od ranog djetinjstva, pa često i do kraja života. Koji Anfied Road, Bernabeu, Camp Nou i Old Trafford pune i protiv Watforda, Eibara, Granade i Bournemoutha. Onih 500 prokletnika koji na beogradski stadion JNA dolaze i protiv Mačve na -10 stepeni i po snijegu od pola metra. Bez njih cijela igra ne bi funkcionisala na duže staze. Navedene stadione protiv navedenih protivnika ne mogu i neće puniti fudbalski turisti iz Azije ili Sjeverne Amerike. A, toga su svjesni i sami klubovi. Fenomen otvaranja i njegovanja klupskih muzeja kao utočišta tradicije, o kojem sam upravo pisao, rezultat je te svijesti i spoznaje.

Iz svega navedenog lično zaključujem da je “amerikanizacija” fudbala u Evropi i Južnoj Americi nemoguća misija. Fudbal je, kao tradicionalna vrijednost u najopštijem smislu, i suviše ukorijenjen u opšti kolektivni identitet i u Evropi i u Južnoj Americi, suviše je dio kulturne baštine, da bi potpuno otuđenje tog sporta od svojih korijena uopšte bilo moguće. Sve ovo po meni važi isključivo za fudbal. Nijedan drugi sport nema ni približno sličnu moć i snagu.

2 razmišljanja na “Fudbal i tradicija

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.