Amarcord na košarkaški eurokrem

Istorija

Za generaciju koja raste – pisalo je na velikom zidu preko cijele višekatnice, na Gripama, točno nasuprot košarkaške dvorane. Bio je to, možda netko i ne zna, marketinški slogan za Eurokrem, koji je tadašnjoj djeci bio baš isto ono što i klincima kasnijih epoha Nutella, samo puno slatkastijeg okusa i u kockastoj plastičnoj zdjelici. I stvarno, odrastali smo uz tu kremicu iz Gornjeg Milanovca, Smogovce i Branka Kockicu, Nedeljni tobogan i Vruć vetar. Onaj pak, inače frustrirajući prijelaz iz nevinog, bezbrižnog u tinejdžersko doba ulepšali su Azra, EKV, Idoli, Maratonci i Ko to tamo peva, ali i danas u toj, poput Eurokrema, slatkastoj iluziji sretnog djetinjstva ostala je praznina zvana nogometna reprezentacija, koja je dovodila do očaja svojom nemoći, neuspjesima jer ne možeš ni Honduras pobijediti sa 2:0, od muke pogodiš Juanita flašom u glavu kad skužiš da nema ništa od SP, a na Euro nekako odeš kad u to čak ni Mladen Delić više ne vjeruje, pa ispadneš nakon što te pregaze i Danci i Belgijanci i Francuzi.

Ipak, tih osamdesetih imali smo i nešto puno više od utjehe, u kraljici igara gdje smo već otprije bili svjetska klasa, a ukazanje Dražena Petrovića sa šibenskog Baldekina i Cibonini trofeji u Kupu prvaka označili početak jednog velikog, najvećeg sportskog epa ikada. U sjeni košarkaškog Mozarta su upravo na Gripama kraj reklame za Eurokrem i Hali Sportova stasavale dvije družine – kako bi rekao legendarni radio komentator Risto Kubura – koje su bile predestinirane ući u sve prave i imaginarne almanahe i vremeplove basketa.

Posljednju jugoslavensku petoljetku, naime, obilježit će ne jedan, nego čak dva Dream teama, Jugoplastika i Partizan. Duel dva podneblja, dva životna opredjeljenja, dvije košarkaške filozofije i, ono što ih je povezivalo – beskrajnog, ali baš beskrajnog talenta. I da, ono što su bili Bata Stojković i Boris Dvornik na filmskom platnu, Branimir Štulić i Vlada Divljan na pozornicama svih viđenijih klubova, dvorana i diskoteka, na parketu su predstavljali žuti i crno-bijeli.

Bilo je nečeg epskog u tom rivalitetu  Good guysa, klasičnih pristojnih dječaka, odlikaša koje bi svaka majka poželjela za zetove, koje je predstavljala momčad Bože Maljkovića, naspram Bad boysa, mangupa sa novobeogradskog asfalta likova poput Ljupčeta i Fikreta iz Specijalnog vaspitanja, ukratko, nestašnih šmekera s druge strane, koji su, ako ništa drugo, uvijek bolje prolazili kod zgodnih cura.

Rađa i Divac, Kukoč i Paspalj, Sretenović i Đorđević. Priča će završiti znatno većim uspjesima Good guysa, što je možda neobična pojava u stvarnom životu, ali ispalo je tako, vjerojatno najviše zahvaljujući Boži Maljkoviću, alias Boži Dioklecijanu, kako ga je tad krstio Aleksandar Tijanić, novinarski bard i kolumnist dnevne novine koja je za taj grad bila jednako kvalitetan  i veličanstveni žurnalistički proizvod kao Žuti sa Gripa u košarci. Od beogradskog Ušća do titule košarkaškog cara pod palmama rive, Boža je taj put prošao točno preko puta zgrade sa reklamom za Eurokrem.

A koktel dvije grupa tih dječaka stvorit će pak reprezentaciju Nepobjedivih, koja je u 24 mjeseca uzela jedno svjetsko i dva europska zlata, ne pronašavši na svom putu doslovno niti jednog jedinog dostojnog suparnika, jer o takvoj superiornosti je bila riječ. Ekipi koja je uspjela, kao kasnije Leo Messi, približiti sport tik do umjetnosti. Dominacija je, kad bi samo sport bio u pitanju, trajala svakako još cijelo desetljeće, tko zna što bi bilo da su se susreli sa originalnim Dream teamom itd itd…

Bila je to košarka zaista poput baleta Labuđe jezero, ali, ubrzo će se to pretvoriti u – Labuđi pjev ili kao Pepeljugina kočija u tikvu.

Svakako ste već primijetili da priča postaje već malo previše slatkasta, baš kao Eurokrem sa početka, pomalo i patetična. Zato ćemo je, baš u inat, naprasno i potpuno neočekivano završiti na potpuno drugačiji, bolno banalan način: okončana je pozivom lipanjskog jutra na telefonsko številko jednog hotela u Rimu, kad je glas iz Ljubljane zamolio da ga spoje sa sobom Jure Zdovca…

1 razmišljanje na “Amarcord na košarkaški eurokrem

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.