Quo vadis, Partizan?

Analiza

Da se JSD Partizan već godinama nalazi u očajnom stanju u svakom smislu, navijačima beogradskog kluba, te ljubiteljima sporta generalno nije nikakva novost. Jedno od najtrofejnijih sportskih društava na svijetu u proteklih je desetak godina od učesnika Lige šampiona u fudbalu, Final Four turnira Eurolige u košarci i titule šampiona Evrope u vaterpolu, da spomenemo samo tri najtrofejnije Partizanove sekcije, spalo na zacementirano drugo mjesto u nečemu što se zove Linglong Superliga, vjerovatno najbizarnije i najneregularnije takmičenje u istoriji fudbala, do izbora da li da učestvuje u drugo- ili trećerazrednim košarkaškim takmičenjima poput Eurokupa i Lige šampiona, te skoro do potpunog gašenja u vaterpolu.

O uzrocima ovog epohalnog posrnuća za nepunu deceniju bi se mogla napisati knjiga u više tomova. Biće ovdje i o tome riječ u određenoj mjeri. Ko i šta je doprinijelo tome da se ovo SD u tako kratkom roku nađe u najtežem položaju od svog osnivanja prije 75 godina? Međutim,  prije svega se nameće pitanje kuda plovi ovaj brod. Kakva je kratkoročna perspektiva Partizana, prije svega njegovih najvećih i najznačajnijih sekcija? Postoji uopšte bilo kakva dugoročna perspektiva pod trenutnim okolnostima koje traju i trajaće? Da li će klubovi biti ugašeni? Ili nas čeka neka dubiozna akcija poput one u komšijskom taboru, gdje više ni Svevišnji ne zna koje pravno lice je KK Crvena zvezda, koje KK FMP, šta je KK Ivo Lola Ribar, a koji od navedenih klubova je proizišao iz nečega što se zvalo Radnički Basket, te ko je kad zamrznut i da li je odmrznut?

Quo vadis, VK Partizan?

Nemam namjeru da se bavim rivalskim taborom, neka sve to bude i ostane njihova briga. Mi svojih imamo i više nego dovoljno. Kuda ide Vaterpolo klub Partizan? Najveći i najtrofejniji klub svih vremena na globalnom nivou. Vjerovatno ni u jednom drugom sportu ne postoji klub koji je toliko sinonim za sam taj sport kao što je to VK Partizan u vaterpolu. Da budemo fer, rame uz rame sa zagrebačkom Mladosti. Kao neko ko voli Partizan i ko je odrastao uz vaterpolo, a ko isti još od davne 1992. godine ne prati ni blizu u istom obimu kao do tada, nemam nikakvih pretenzija na potpunu objektivnost i tačnost sljedećih rečenica. Ovo su samo krajnje subjektivna posmatranja sa strane i bez poznavanja detalja.

Moje odrastanje uz VK Partizan je teklo uz spoznaju da nijedan drugi klub nije osvojio toliko trofeja. Ni blizu. Na globalnom nivou. Sjećam se moćne ekipe sa Ratkom Rudićem kao trenerom, Michael Jordanom vaterpola – Igorom Milanovićem, najboljim golmanom svijeta Aleksandrom Šoštarem, braćom Udovičić, Vitom Padovanom, Antom Vasovićem, Vasom Subotićem… Ako izuzmemo Dubravka Šimenca i Pericu Bukića iz Mladosti, bila je to reprezentacija SFRJ koja je 1986. postala svjetski prvak (“Milanović, Milanović…” Milorada Đurkovića je pandan legendarnom “Radanović, Radanović…” Mladena Delića sa splitskog Poljuda dvije godine ranije), odbranivši tu titulu 1991., pred sam smiraj SFRJ, a u međuvremenu osvojila zlatnu medalje na Olimpijskim igrama 1988. godine. Dakle, Jugoslavija je u tom periodu bila najdominantnija sila u ovom sportu, potpuno nedodirljiva ostalim nacijama koje su tada itekako ulagale značajna sredstva o ovaj u međuvremenu potpuno posrnuli sport. A, Partizan najbolji i najjači klub te velesile. Sjećam se domaćih titula šampiona, u prvenstvu koje je po kvalitetu bilo nešto kao mini prvenstvo svijeta, 1987. i 1988. U Ligi/Kupu evropskih šampiona, najelitnijem klupskom takmičenju, do sedme titule taj moćni Partizan međutim nije mogao. Uvijek se nekako taj prokleti Spandau 04 našao na putu do evropske krune. Spandao 04! Nisam imao pojma ni iz kojeg su njemačkog grada, ni šta to ime znači, ali zvučalo je tada kao sami pakao, Mordor. Mnogo godina kasnije ću završiti u baš tom gradu i spoznati da je Spandau jedno obično, mirno, krajnje dosadno predgrađe glavnog grada Njemačke.

A, onda, na ljeto 1988. šok i nevjerica – Igor Milanović, već tada najbolji svih vaterpolista svih vremena, na vrhuncu karijere prelazi u redove najvećeg rivala iz Zagreba. Pridružuje se Dubravku Šimencu, uz Igora tada najboljem na svijetu. Dakle, kao da su Cristiano Ronaldo i Lionel Messi na vrhuncima svojih karijera zaigrali u istom timu. Naravno da je Mladost postala nedodirljiva za sve, pa i za Partizan. Zagrebački “dream team” je osvajao rekom i domaće i evropske naslove. Nedugo zatim se SFRJ raspala i kad su svi pomislili da će u odsustvu Mladosti, splitskog Jadrana i dubrovačkog Juga Partizan dominirati prvenstvom tada krnje Jugoslavije, na scenu stupa, iz ničega, VK Crvena zvezda. Vjerujem da većina ljubitelja sporta nije ni znala da postoji vaterpolo sekcija Crvene zvezde. Bio je to pred sezonu 1991/92 prvi državni projekat u vaterpolu na prostorima bivše Jugoslavije, te prvi korak ka svjesnom uništenju VK Partizan. Ne samo da se taj klub pojavio preko noći, nego se iz prve pojačao zvijezdama poput Vlade Vujasinovića, te doveo nekoliko najboljih igrača iz Partizana (Subotić, Vasović…), kao šlag na tortu u redove ovog kluba stigao je – Igor Milanović. Oslabljeni Partizan se borio do kraja, ali protiv novog “dream teama” nije imao šanse. VK Crvena zvezda je dominirao dvije godine, da bi nakon toga nestao sa scene sličnom dinamikom kojom se i pojavio. Uslijedili su slični projekti, kreirani po identičnom principu: Dovedi sve što valja iz Partizana, te iz ostalih klubova, a začini sve bar jednom mega zvijezdom. Tako se pojavio projekat Budvanska rivijera sa neizbježnim Igorom Milanovićem, a potom Bečej sa Aleksandrom Šapićem.

Partizan je tih devedesetih godina osvojio svega jednu titulu državnog šampiona. Predominantni su bili navedeni projekti. No, držao se iznad vode, radio ono u čemu je oduvijek bio najbolji – stvarao vaterpoliste svjetske klase.

Izdržao je Partizan sve atake i nadživio svaki projekat, da bi se 2011. okitio dugo čekanom i željenom titulom najboljeg evropskog kluba. Trener, ironija sudbine, bio je Igor Milanović. Pobijeđen je Pro Recco, u međuvremenu najveća sila u klupskom vaterpolu i najbogatiji klub na svijetu. Taj trijumf u srpskoj javnosti je popraćen skromno i tiho, u skladu sa značajem vaterpola kao sporta koji je bio daleko od nekadašnjeg sjaja. Međutim, samo godini dana kasnije, pojavljuje se nešto što se zvalo VK Crvena zvezda, a što opet nije bilo onaj klub sa početka devedesetih godina. Klubovi sa tim nazivom se se naime u ovih nepunih 30 godina više puta gasili, osnivani novi, sa ili bez dodataka u imenu. Porijeklo današnjeg VK Crvena zvezda je krajnje teško provjerljivo. Nisam siguran koja po redu reinkarnacija izvornog kluba je ovaj koji danas postoji. Uglavnom, te 2012. godine se taj klub po već oprobanom receptu pojačava najboljim igračima Partizana, te mnoštvom srpskih vaterpolista iz inostranstva. Kako je ta ekipa bilježila uspjehe u Euroligi, tako vaterpolo odjednom postao jedan od najpopularnijih sportova u Srbiji. Kruna te novonastale vaterpolo euforije u Srbiji bila je odluka da se Final Four turnir Eurolige odigra u Beogradu. Domaći tim je na kraju zaista osvojio trofej, koji je za razliku od Partizanovog dvije godine ranije popraćen talasima euforije u javnosti. Vaterpolo je ni kriv ni dužan na kratko postao najpopularniji sport u zemlji. Kao i svi raniji, i ovaj projekat se relativno brzo raspao, a nastajali su novi: Kragujevac, Šabac, Novi Beograd. Istovremeno, Partizan je sistematski uništavan izvana i iznutra, procesima i postupcima koje zdrav um teško može da shvati i pohvata. Lično zaista ne znam ko je sve učestvovao u tome, vjerovatno svi akteri u i van kluba. Rezultat ovog višedecenijskog poduhvata je klub za koji se ne zna da li i na koji našin uopšte postoji. Koji nema više ni svoj bazen, koji navodno ima dug od preko šest miliona eura. Kuda, dakle, ide VK Partizan? Ukoliko su navodi o dugovanjima i približno tačni, samo u propast i gašenje. Ko i kako da ikada vrati toliki iznos? Riječ je o jednom od najneprofitabilnijih sportova na planeti. Biće da Partizan ipak neće nadživjeti i preživjeti sve te silne projekte kojima je torpediran skoro 30 godina. Jadna je država, tužno je društvo koje svjesno i sistematski gasi svoj najveći i najtrofejniji sportski klub. A, sve iz najnižih navijačkih pobuda na čelu države.

Quo vadis, KK Partizan?

Košarka je sasvim sigurno najkvalitetniji proizvod bivše Jugoslavije, ne samo u sportskim okvirima. Ni u jednom drugom segmentu ta država nije radila i djelovala tako sistematično, temeljno, istrajano, dovodivši kombinaciju talenta, treninga, priprema i takmičarskog duha do savršenstva. Višedecenijski rad je konstatno donosio odličja na svim međunarodnim takmičenjima, dostignuvši svoj vrhunac u svakom pogledu krajem 80ih i početkom 90ih godina prošlog vijeka, pred sam raspad države. Reprezentacija Jugoslavije iz tog perioda je zasigurno najbolji i najdominantniji neamerički tim u istoriji košarke. Ekipe splitske Jugoplastike i beogradskog Partizana iz istog perioda su vjerovatno najbolji i najtalentovaniji timovi Evrope svih vremena na klupskom nivou. Nakon što je sarajevska Bosna 1979. kao prvi jugoslovenski klub postala klupski prvak Evrope, od sredine 80ih godina počinje potpuna dominacija jugoslovenske klupske košarke u Evropi. Cibona 1985. i 1986., Jugoplastika 1989., 1990. i 1991, te Partizan 1992. osvajali su najelitnije evropsko takmičenje. Reprezentacija je istovremeno dominirala i Evropom i svijetom, poigravajući se protivnicima na putu ka titulama. Vrhunac je trebalo da budu Olimpijske igre 1992. i dugo očekivani susret evropskog i američkog dream teama. Epilog je poznat – Jugoslavija se raspala i izgorila u ratnom plamenu, a do tog epskog dvoboja nikada nije došlo.

Jedan od glavnih simbola tog savršenog sistema jugoslovenske košarke bio je KK Partizan. I, dugo je to ostao i nakon raspada države. Bivši klupski velikani poput Splita, Zadra, Cibone su prolazili, pa i dalje prolaze kroz razne golgote usljed nedostatka novaca, sistematičnog rada, vizije i plana, te krize u kojoj se evropska košarka nalazi već prilično dugo. Neki, poput Bosne, više ni ne postoje. Jedina konstanta u smislu sistematičnog pristupa, stvaranja igrača i postizanja rezultatskih uspjeha uz minimalna finansijska ulaganja bio je Partizan. Sve do prije šest godina, kada je i ovaj klub krenuo stranputicom, kako u rezultatskom, tako i u finansijskom smislu. Svi znamo šta se dešavalo u periodu od 2011. do 2015. godine, nema potrebe da navodim detalje. Odlaskom, tačnije tjeranjem Duška Vujoševića iz kluba, i formalno je okončana najuspješnija era u istoriji kluba koja je donijela 13 uzastopnih titula nacionalnog šampiona, 5 naslova u regionalnoj ABA ligi, te brojne uspjehe u Euroligi čiji je vrhunac bio plasman na Final Four 2010. godine, uz najmanji budžet od svih učesnika takmičenja.

Prva dominantna era Partizana od sredine 70ih do početka 80ih godina, čiji su simboli bili Dragan Kićanović i Dražen Dalipagić, bila je rezultat sistematičnog rada i procesa. U još većoj mjeri je to bilo stvaranje tima koji je u drugoj polovini 80ih godina osvajao trofeje i uz Jugoplastiku dominirao domaćom i evropskom košarkom, stvorivši prve evropske igrače koji su zaigrali u NBA koji su otvorili vrata iste svim kasnijim Evropljanima, promovišući mlade trenere od kojih će jedan kasnije postati najtrofejniji u klupskoj istoriji, a drugi najuspješniji evropski trener svih vremena. No, da li je i dominacija Partizana nacionalnom i regionalnom košarkaškom scenom od skoro deceniju i po, od početka 2000ih do 2014. godine takođe rezultat sistema, kako smo ne samo mi navijači svi cijelo vrijeme mislili i vjerovali? Ili je sistem postojao samo na sportskom planu, gdje je Dule Vujošević kao trener i pedagog uz minimalna sredstva i u jako teškim uslovima konstantno postizao nestvarne rezultate, stvarajući buduće NBA igrače?

Partizan je u tom periodu sveopšte dominacije takođe bivao predmet napada u obliku državnih projekata u koje su ulagana ogromna sredstva. Ko se ne sjeća “evropske Zvezde”? Ipak, Vujošević i njegov sistem, rad, predanost koji su se graničili sa fanatizmom su bili nedodirljivi. Rivalskom klubu ni dovođenje Svetislava Pešića, jednog od najboljih evropskih trenera svih vremena, nije donijelo nikakav uspjeh. Ni pojava privatnog kluba Cedevita iz Zagreba nije ugrozila Partizanov primat. Partizan je uprkos finansijskom disbalansu u odnosu na rivalski klub mogao da radi i funkcioniše na miru. Nije mu niko pomagao, ali nije ni uništavan spolja. “Evropska Zvezda” se na kraju raspala u paramparčad, grcajući u dvocifrenim milionskim dugovima, te 2011. završila u zamrzivaču, a svoje ime i simbole posudila KK FMP iz Železnika, privatnom klubu Nebojše Čovića. Ne želim da ulazim u detalje šta se dešavalo u narednom periodu, ko je danas FMP, a ko Crvena zvezda. Činjenica je da se radi o projektu u koji su od samog početka pa sve do danas ulagana i za evropske prilike ozbiljna finansijska, ali i logistička sredstva. Ta nova Zvezda je počela da dovodi vrhunske i enormno skupe, vrhunske igrače iz najvećih i najbogatijih evropskih klubova. Nešto što je na prostorima bivše Jugoslavije do tada bilo nepoznato i nezamislivo. Istovremeno je Partizanu uprkos svim uspjesima i ugledu koji je stekao na globalnom nivou bivalo sve teže da nađe sponzore. Državne subvencije su umanjivane, a nagrade za nastupe u Euroligi su svedene na nivo Eurokupa, koji u medijima i javnosti odjednom više nije bio “Kup Lilijane Ronketi”, te postao skoro važniji od same Eurolige. Duško Vujošević, koji je bio mnogo više od trenera Partizana i njegov glavni glasnogovornik ujavnosti, pokušao je da uspostavi dijalog sa Aleksandrom Vučićem, alfom i omegom svega i svačega u Srbiji, a koji nikada nije krio svoj animozitet prema Partizanu i čijim dolaskom na vlast je počela agonija Partizana. Nakon što taj pokušaj nije dao nikakve rezultate, Vujošević je krenuo u ofanzivu i počeo u javnim nastupima konstantno da upozorava da se radi na institucionalizovanoj marginalizaciji KK Partizan od strane samog državnog vrha, sa krajnjim ciljem njegovog potpunog uništenja. Time je Vujošević postao jedini deklarisani opozicionar u Srbiji i samim tim državni neprijatelj. Epilog je poznat – Vujošević je prognan ne samo iz kluba, nego i iz države. Jedini opozicionar jer je u toj borbi bio potpuno usamljen, bez ikakve i bilo čije podrške. Od strane opozicionih medija i javnih ličnosti otvoreno proglašavan bolesnikom, psihopatom, ludakom.

Ovam višegodišnjem, sistematično i temeljno sprovedenom napadu Partizan objektivno nije mogao parira i gubitak sportskog primata je bio samo pitanje vremena. Nolan Smith je samo malo ubrzao ono što je bilo neminovno. Međutim, budimo iskreni prema samima sebi i postavimo jasno i glasno pitanja kojih se svi mi na neki način plašimo, a koja u sebi postavljamo godinama, iz strahopoštovanja prema liku i djelu najtrofejnijeg trenera u istoriji kluba, te igračkoj legendi kluba. Kako je moguće da je klub kraj rezultatske dominacije dočekao sa višemilionskim dugovima? Dugovima nastalim ne dovođenjem skupih igrača, nego uzimanjem dubioznih kredita u još dubioznijim bankama, uz bizarne kamatne stope i uslove. Dugovima nastalim nemarom, javašlukom i neradom, tako što je neko propustio rok za zahtjev za otplatu poreskog duga državi na rate, znajući da ista ta država Partizanu neće tolerisati ni sat zakašnjenja. Ko je taj neko? Ko snosi odgvornost za tako fatalan propust? Niko, naravno. Dugovi nastali i činjenicom da je Partizan u eri potpune sportske dominacije potpuno ignorisao mogućnost bilo kakvih prihoda kroz marketing. Isti jednostavno nije uopšte postojao. Klub ni na jedan način nije ni pokušao da profitira od činjenice da su utakmice u Pioniru bile jedna od glavnih turističkih atrakcija Beograda, evropska senzacija o kojoj je godinama brujio kontinent i zbog koje su mnogi stranci dolazili da je dožive.

Rezultat sistemskog uništavanja spolja, ali i sistemskog nerada, nemara, odsustva bilo kakvih struktura i organizacije u samom klubu bio je klub koji je 2015. predstavljao lak plijen svojim neprijateljima. Jasno je da je kraj rezultatske dominacije bio neizbježan. Međutim, da je klub u tom momentu bio iole finansijski zdrav i da je imao bilo kakve profesionalne strukture i organizaciju, taj momenat bi dočekao mnogo zdraviji, vitalniji i spremniji da se priprema da nekada u budućnosti uzvrati udarac i vrati se na vrh. Ovako je taj momenat dočekao potpuno razoren i opustošen u svakom smislu. U međuvremenu je KK Partizan preuzet od strane pomalo opskurnog biznismena iz Čačka, a funkcionera vladajuće partije, kojem je Aleksandar Vučić šef u svakom smislu. Da, klub je danas bolje organizovan nego ranije. Da, klub danas ima vidljive marketinške aktivnosti. No, budimo iskreni – i nije neki epohalni poduhvat uspostaviti strukture tamo gdje ih nije ni bilo i uspostaviti osnove marketinga tamo gdje ga nije bilo ni u naznakama. Klub je stigao do određenih sredstava i sponzora, ali umjesto da se radi na vraćanju milionskih dugova, Partizan se u međuvremenu upustio u trku sa rivalskim klubom, kopirajući skoro u potpunosti njegov sistem dovođenja velikog broja relativno skupih stranih igrača, naravno u svakom pogledu bar za jedan nivo ispod Crvene zvezde, prije svega u finansijskom. Za sada je to trka bez ikakvih izgleda na uspjeh, više djeluje kao samoubilački poduhvat. Domaći Kup je maksimalno što je današnjem Partizanu rezultatski realno dostižno, a dug je i dalje tu kao omča oko vrata, a kako je na isti uticala i utiče situacija prouzrokovana korona pandemijom, tek ostaje da se vidi. Svakako ne pozitivno. Pitanje je samo kada će neko tu omču zategnuti. Kuda ide ovaj Partizan, objektivno i realno? Ili ka gašenju ili ka nekom UPPR modelu po već isprobanom receptu. Meni, a i većini navijača Partizana bi prva varijanta bila manje bolna od zamrzavanja i dozvoli nekom prigradskom klubu da se zove kako god želi. Znamo da većina navijača rivalskog kluba nema nikakav problem sa gubitkom svog izvornog identiteta, ali to je njihov stvar. Meni lično bi to bilo bolnije od svake druge opcije, znam pouzdano da veliki broj navijača razmišlja slično ili isto.

Kuda, dakle, ide KK Partizan? I pored najbolje volje, ne vidim neki realan pozitivan ishod svega što se u klubu dešava godinama. No, i pored svih, svima nama poznatih napada na klub sa strane, sa svih strana, i mi navijači Partizana moramo biti iskreni i pošteni, prije svega prema sebi: Veliki dio odgovornosti za stanje u kojem je klub bio te 2015. i za sve posljedice koje su iz toga proizišle snose i ljudi iz samog Partizana. Ljudi koji su nam donijeli bezbroj radosti, koji su nam živote činili ljepšim skoro deceniju i po. Ti ljudi imaju ime i prezime, a pozivanje na odgovornost ni najmanje ne umanjuje njihove zasluge i našu ljubav prema njima. Ti ljudi su Duško Vujošević i Predrag Saša Danilović. Ljudi koje ja zaista volim i koje ću voljeti dok me ima. Ali, i do njih je. Sve ostalo je laž. Organizacija kluba na nivou prosječnog KUD-a iz nekog šumadijskog sela je njihova odgovornost. Činjenica da je taj “neko” ko je propustio taj gore pomenuti rok nije snosio nikakvu odgovornost je njihova odgovornost. Javašluk u klubu je njihova odgovornost. A, fakat da je taj “neko”, ko se zove Mlađan Šilobad, i dalje u klubu, ostavši nakon kraha 2015. pod izgovorom da treba da spoji radni staž za penziju, tek je porazna i bolna. Kao i Dragan Todorić. Porazno je da su oni i dalje u klubu i primaju platu od istog. Na kraju, krivi smo i svi mi. Svi smo se kleli i kunemo se u Duleta, u generala, alhemičara, a na protest pred stadion JNA, kada je trebalo da mu se iskaže javna podrška i bunt protiv uništenja njega, a zapravo prije svega našeg kluba, došlo je nekih 300 duša. Dakle, kapitulirali smo bez ispaljenog metka, bezuslovno. Čast tim ljudima koji su se skupili tog dana ispred stadiona, oni su oslobođeni svake odgovornosti, prije svega moralne.  Svi mi ostali je itekako imamo. I do nas je.

Što se tiče države i drušva, i u ovom slučaju mogu samo da poručim: Jadna je država, tužno je društvo koje svjesno i sistematski uništava jedan od simbola evropske i svjetske košarke, a sve iz najnižih navijačkih pobuda na čelu države, uz maksimalni opšti društveni koncenzus.

Quo vadis, FK Partizan?

Na kraju dolazimo do sekcije JSD Partizan koja niti je najtrofejnija i niti ni blizu nema značaj VK i KK Partizan na kontinentalnom i globalnom nivou, ali koja je nesumnjivo najpopularnija, najuticajnija i najbitnija za cijelo sportsko društvo. Fudbal je ne samo najpopularniji sport i globalno i kod nas, nego je i jedini profitabilan sport. Sve ostale sekcije Partizana zavise od drzavnih subvencija, sponzora, dok je FK Partizan u stanju da funkcioniše autonomno i nezavisno i od države i od sponzora i od publike, pa često i od sportskih uspjeha. Jasno je da je riječ o fudbalskoj školi, jedinom segmentu u ovom klubu koji već decenijama konstantno funkcioniše na visokom nivou i koji je već decenijama glavni izvor finansiranja kluba. U nekom idealnom slučaju FK Partizan bi mogao da finansira i sve ostale sekcije JSDP ili da barem bude podrška u slučaju potrebe i nevolje. On to, ako izuzmemo neke incidentne slučajeve iz prošlosti, odavno nije. Zašto? Pa, zato što po meni FK Partizan od svog osnivanja prati jedna jedina konstanta. Pitao sam se da li je i kada ovaj klub imao sposobne, uticajne i istovremeno dobronamjerne ljude na svom čelu. Klub koji je davne 1966., kada je na terenu bio zaista najbolji u Evropi, izgubio najveći meč u svojoj istoriji zbog nesposobnog i zlonamjernog rukovodstva. Klub koji je prije samo par godina, baš kao i gore opisani KK Partizan, iz višegodišnje apsolutne rezultatske dominacije izašao finansijski i organizaciono ogoljen, bez ikakve prednosti u odnosu na rivalski klub koji je godinama tavorio i tonuo. Na kraju ispade da je tonuo i Partizan. Mislim da je Partizan samo u jednom imao spoj sposobnosti, uticaja i dobre namjere na svom čelu, a riječ je o periodu od početka 90ih do neke 2005. godine i kraha protiv Artmedije i Petah Tikve koji je na kraju bio mnogo više od rezultatskog debakla. Posebno taj najteži period 90ih godina, okružen ratom i sankcijama, ekonomskim raspadom u zemlji, te nacionalističkom histerijom, Partizan je ne samo preživio, nego i ojačao na svim nivoima i znatno distancirao do tada neprikosnovenu Crvenu zvezdu. Žarko Zečević, Ivan Ćurković, Mirko Marjanović i Nenad Bjeković bili su dovoljno sposobni i mudri da prepoznaju važnost izgradnje SC Teleoptik, koji je prvobitno bio ideja Ivice Osima. Ulaganja u omladinsku školu, ali i marketing, koliko je to tada i pod tadašnjim okolnostima bilo moguće. Tako je Partizan u tom periodu sagradio svoj sopstveni sportski kompleks pa najvišim standardima, koji je je čak i za današnje prilike moderan, te recimo 1994. godine imao pul od tridesetak sponzora te iste promovisao na TV-u. Da, Partizan je puštao reklame u kojima je promovisao svoje sponzore. Istovremeno je bio toliko jak i čvrst kao institucija da je bez problema odolijevao pritiscima sa raznih strana koji su imali za cilj promjenu imena ili simbola kluba. Čak ni J iz naziva sportskog društva nije nikada bilo predmet internih rasprava, a barem to bi tada prošlo bezbolno. Niko od navijača se tada ne bi ni počešao da je nestalo to “Jugoslovensko”, ljudi su imali drugih i mnogo većih briga. Ali, nije nestalo to J. Eto, toliko je jak i čvrst bio taj Partizan.

Danas je Partizan klub koji u posljednjih 15 godina itekako ima mnoštvo trofeja, nekoliko solidnih nastupa na evropskoj sceni, pozitivan skor u derbi susretima sa Crvenom zvezdom, ali i koji zaključno sa 31.12.2019. ima preko 30 miliona duga. Klub koji, nakon što je prošle sezone u nekim momentima izgledalo kao da stvara neki sistem i strukture, a pitanje je koliko je to bilo stvarno, a koliko samo optička varka, na odaje utisak da ima bilo kakav plan i ideju kako da funkcioniše u okruženju antagonizma u društvu i državi, kao što je već opisano u slučaju VK i KK. Samo činjenica da je omladinska škola redovno proizvodi igrače koji imaju kvalitet i za najlukrativnije tržište u najjačim ligama Evrope razlog je zašto je FK Partizan, za razliku od gore navedenih sekcija, do sada funkcionisao bez nekih problema krajnje egzistencijalne prirode. Jedne godine se propusti plasman u Evropu i samim tim jedan bitan izvor prihoda, ali se proda momak koji odigra sezonu i po u prvom timu za dvocifrenu milionsku sumu u eurima. Krpi se Partizan već dugo tako ili slično, sponzora je sve manje, državna direktna i indirektna pomoć je objektivno mizerna, posebno u relaciji sa najvećim rivalom koji je javno i neskriveno još davno postao projekat prvog čovjeka države. 50 miliona duga Crvene zvezde je nešto što više nikoga u Srbiji ne uznemirava, uvijek se nađe neka banka koja će otpisati 17 miliona duga, pa zatim otići pod stečaj. Dok Partizanovih 30ak miliona vrište od brige i opasnosti, sve crvene lampice su upaljene. Partizanu niko ništa neće otpisati ni oprostiti, sa izuzetkom njegovih fudbalera pri transferu u neki inostrani klub, pri kojem im klub “ne pravi probleme”. Okruženje i okolnosti su jasne i poznate. No, otkud toliki dugovi, otkud toliki troškovi, a pritom klub sa izuzetkom jedne sezone sasvim solidno prihoduje?

Uprava. Ta čarobna riječ. Čini mi se da navijači FK Partizan za svog vijeka nijednu riječ u kontekstu svog kluba ne izgovore češće. Od 2017. godine, kada je Partizan napravio istinsko čudo i osvojio već izgubljeno, a jasno vidljivo namješteno prvenstvo. Sticajem okolnosti, nesvakidašnjom energijom trenera i ekipe, svakako i kvalitetom na terenu, a svi smo nekako mislili i uticajem uprave. Stekao se utisak da je ova uprava Partizana na neki način “opozicija” režimu i cijelom okruženje, naravno ne u političkom smislu, nego kao grupa ljudi koja, svako na svoj način, manevriše u mulju i blatu sa ciljem da Partizanu bude što bolje. Ipak se desilo što se desiti nije smjelo, pa Partizan uze duplu krunu te 2017. Taj utisak o upravi se ponavljao – ovo je krajnje subjektivan opis svega iz lične perspektive autora, da se razumijemo – Partizan je zaostajao na tabeli za rivalom već od jeseni toliko da je pitanje šampiona bilo riješeno. Ali, navijači su sve to podnosili stoički, svjesni da je njihov klub akter najneregularnijeg i najbizarnijeg takmičenja u Evropi, vjerovatno i šire, gdje se redovno dešavaju čudne pojave poput penala na 2o metara od gola, golova iz gol auta i sl. Utjeha su redovno dobri nastupi i rezultati u derbi utakmicama, koje Partizan već duži niz godina uglavnom rješava u svoju korist, posebno one rezultatski najbitnije u Kupu. Svjesni da je 2017. bila incident i da se neće, da se jednostavno ne smije tako brzo ponoviti. Da su preduzete sve moguće mjere da se ne ponovi.

Dakle, drzne se taj Partizan već godinama s vremena na vrijeme da naljuti, nekad i ponizi rivala, koji inače ne gubi bodove ni protiv jednog protivnika osim baš protiv Partizana, sve dok prvenstvo ne bude i teoretski riješeno. Onda i Zvezda odjednom “kiksne”. Znao je Partizan da naljuti i predsjednika države, natjeravši ga da se nakon poraza svog kluba u derbiju oglasi sa dalekog East Rivera, iz sjedišta Ujedinjenih Nacija. Pa i da prije njega objavi brojke koje pokazuju “ko je koliki peder”. Priznajem, dugo sam bio uvjerenja da ova uprava Partizana, ma koliko mi ličnosti kao Milorad Vučelić bile odbojne, radi u korist Partizana, balansirajući u odnosu prema vlasti. To je naravno jedini mogući način da Partizan funkcioniše i opstane u aktuelnom okruženju, svakom razumnom biću koje poznaje prilike i okolnosti je valjda jasno da bi otvorena konfrontacija sa strankom i čovjekom na vlasti bila krajnje suicidan čin. Vremenom su sumnje u dobru namjeru ljudi na čelu kluba rasle. Priznajem da sam nekada krajem prošle sezone i definitivno spoznao da sam bio u zabludi i, ako je i bilo nekih pozitivnih pojava u klubu od dolaska ove uprave, da su iste bile plod slučajnosti i okolnosti koje oni nisu mogli da kontrolišu. Slučajnost je bila da je Savo Milošević uopšte pristao da preuzme klinički mrtav tim, ali i krajnje nestabilan klub bez neke vidljive perspektive. Slučajnost je bila da je isti taj Milošević bar prvih sedam-osam mjeseci uspio da uvede neki red i naznake nekih struktura u sportskom sektoru, da su igrači poput Sadika, Pavlovića ili Stevanovića funkcionisali i bljesnuli na evropskoj sceni. Slučajnost je da je Milošević skuckao tim koji je prvih sedam-osam mjeseci igrao zaista dobro, dopadljivo, moderno i ostavio značajan utisak u evropskim nastupima. Ništa od navedenog nije bilo plod nekog plana uprave kluba. Kao što sam u međuvremenu siguran da je titula šampiona 2017. za upravu Partizana bila skoro u istoj mjeri šokantna kao i za samu Crvenu zvezdu, koja ni kriva ni dužna izgubi namještenu titulu. Mišljenja sam da su se tada i njima stvari otele kontroli. Tu sinergiju trenera Marka Nikolića, ekipe i navijača na kraju niko nije mogao da iskontroliše. Incident, a nikako plod rada uprave.

Zašto i kako sam ja lično za sebe spoznao da sam bio u zabludi, zašto baš krajem prošle sezone? Zbog izgubljenog finala Kupa? Ne. Ključni događaji su tvrdnje raznih medija, te javnih i polujavnih ličnosti na raznim kanalima da je jedan od vođa navijača Partizana šamarao trenera Miloševića. Te tvrdnje će se na kraju ispostaviti kao netačne, ali nevezano za to – klub nije učinio ništa da javno zaštiti svog trenera, doslovno ništa. Ćutao je, kao što ćuti godinama na sve što mu se dešava i što se dešava u njegovom neposrednom okruženju. Ćutanjem tolerisao, možda i odobrio medijsku hajku na trenera, koji je i inače od strane većine medija bivao kritikovan i kada treba i kada ne treba. Nedugo nakon toga postali smo svjedoci najveće sramote u 75-godišnjoj istoriji Partizana. Organizovane grupe navijača su za vrijeme ljetne pauze imale svojevrstan performans na samom terenu stadiona JNA, prezentujući pri tome simbole sa nedvosmosmislenom ne fašističkom, nego nacističkom pozadinom. Ne postavljam pitanje zašto i kako najvijači tek tako mogu da uđu na stadion, svjestan svih prilika, te to klubu ni najmanje ne prebacujem. Prestao sam i da se pitam kakav mentalni sklop treba da imaš da bi bio pobornik nacističke ideologije, a da istovremeno navodno navijaš za klub kao Partizan, čije osnivanje, istorija, te do danas održan identitet i vrijednosti koje baštini su sve suprotno toj ideologiji. Ono što se, međutim, neprestano pitam otkako su osvanule slike sa stadiona Partizana sa naci simbolima – ne zvuči li ovo krajnje bolesno – kako je moguće da uprava kluba ni na jedan, ni na bilo kakav način nije reagovala na ovaj akt skrnavljenja ugleda kluba, najodvratnijeg napada na sve što je on ikada predstavljao. Ponavljam, svjestan sam svih prilika i okolnosti kad su organizovane navijačke grupe u pitanju, te njihovog uticaja, pa tako nisam ni očekivao otvoreni rat i konfrontaciju od strane kluba. Ono što sam očekivao, a što je minimum poštovanja prema istoriji, tradiciji i vrijednostima kluba starog 75 godina, koji je davno nadživio svaku ideologiju, pa i onu pod kojom je osnovan i koja mu je dala ime i simbole i nadživio i prevazišao, ali koji i dalje predstavlja sve ono što je nasuprot svakoj fašističkoj i nacistiškoj ideji, jeste barem stidljivo formulisano distanciranje. Ne zbog njih samih, ne ni zbog nas, nego zbog svih onih koji su ovaj klub stvarali i oblikovali na najsvjetliji način. Dakle, do danas, a kraj je ove čudne i naopake godine, klub nije objavio ni riječ o tom slučaju, niti se bilo koji čelnik kluba na bilo koji način verbalno očitovao povodom toga. Time je uprava kluba izgubila svaki minimum kredibiliteta, te tolerišući taj čin ukaljala dostojanstvo kluba. Ćutanje na taj čin je pogubnije od samog čina.

Meni, a ni mnogim drugim navijačima, ne preostaje ništa drugo nego da zaključimo da izostanak bilo kakve reakcije na sve ove pojave znači ili da ih klub podržava ili da je ljudima iz uprave jednostavno svejedno. Da im Partizan nije bitan. Ova druga mogućnost bi sa moralne strane još bila i olakšavajuća okolnost, kada se učinak ovih ljudi jednom bude posmatrao sa istorijske distance. Međutim, koliko je vjerovatna ta mogućnost da su godinama u klubu, a da su ravnodušni prema istom? A, koliko su zapravo samo marionete u rukama jednog čovjeka koji se u Srbiji pita za baš sve? Ioneko su većinski članovi stranke istog tog čovjeka. Koliko je vjerovatno da neko ko sarađuje sa Aleksandrom Vučićem ili mu je čak i prijatelj može na bilo kakav način biti koristan Partizanu, znajući kakav odnos dotični ima prema ovom klubu? Ako malo razmislimo i uključimo razum i logiku, nije ni najmanje vjerovatno. Samoobmana je svaki drugi zaključak, valjda smo toliko naučili svih ovih godina.

Sve što se izdešavalo od proteklog ljeta do sada u i oko kluba samo je potvrdilo da smo ja i svi koji su vjerovali u dobre namjere ove uprave Partizana jednostavno bili u zabludi. Svako iz nekih svojih razloga, a opčinjeni incidentnim, slučajnim i neplanskim pojavama poput trofeja 2017., evropskog bljeska Miroslava Đukića, kratke renesanse pod Savom Miloševićem, kao i trenutnim nizom od osam uzastopnih pobjeda pod Aleksandom Stanojevićem u monstrumu koji se zove Linglong liga. Ishitreni i nimalo transparentni transferi igraca poput Sadika i Filipa Stevanovića, naprasno vraćanje bivših igrača iz inostranstva, od kojih su neki u krajnje diskutabilnom fizičkom stanju, projektovana prodaja ponajboljeg igrača za sumu ispod njegove realne vrijednosti, okolnosti pod kojima je otišao stari, a došao novi trener itd. – sve to odaje sliku haotičnog stanja u klubu. Poznavajući biografije i prošlost ljudi na čelu kluba, nisam sklon vjerovanju da su nesposobni. Pa, barem je Milorad Vučelić svima nama još davno pokazao i dokazao da je sve, samo ne nesposoban. Dakle, ostaje samo jedan zaključak – loša, zla namjera prema klubu i njegovoj budućnosti.

A, budućnost FK Partizan je, objektivno i realno, krajnje neizvijesna i upitna. Ogromna dugovanja, čiji trenutni iznos, uzimajući u obzir korona pandemiju i njene uticaje, je nepoznat, ali sasvim izvijesno nije niži od stanja sa kraja prošle godine. Nedostatak bilo kakvih izgleda da se klub bori za trofej u nacionalnom prvenstvu, gdje se prvak suštinski zna unaprijed, te bez učesća u evropskim takmičenjima koje je i izvor prijeko potrebnih prihoda, ali ujedno i izlog za prezentaciju igrača od čije prodaje klub živi već decenijama. Jedina vidljiva perspektiva Partizana je drugo mjesto, ponekad trofej u nacionalnom Kupu koji osim prestiža nema nikakav konkretan značaj, te učešće u novosnovanom, trećerazrednom evropskom takmičenju za koje još niko ne zna da li će uopšte biti isplativo, a koje je već sada sumnjivog sportskog značaja. Ne, za razliku od ostalih sekcija ni u najcrnjem scenariju ne vjerujem u gašenje FK Partizan. I previše on još generiše novca da bi to bilo ko dopustio, pa čak i jedan čovjek koji bi ga vjerovatno najradije ugasio, a koji to realno i može. No, čemu mi da se nadamo pod svim navedenim okolnostima? Naravno, radujemo se svakoj pobjedi, svakom golu, jer nam je to u krvi i jer nam je Partizan neodvojiv dio života i bića. Ali, u kakvom stanju će klub dočekati taj neki momenat u budućnosti, ma kad on došao, a doći će, kada Partizan ne bude strano tijelo i neprijatelj u svojoj zemlji? Sa koliko miliona duga, sa kakvim stadionom? Da li će SC Teleoptik tada biti u njegovom vlasništvu ili ne? Koliko će još para biti sliveno u komšijski klub i koliko će sve to postati normalno i prirodno stanje? Ne znam, a nije da ne razmišljam trezveno o svim mogućim ishodima. Ipak, i meni lično i većini navijača Partizan je u konačnici samo jedna stvar zaista i suštinski bitna – da klub ne izgubi svoj identitet, da ne promijeni svoju formu i oblik, svoje simbole, da jednostavno preživi i ne postane neki novi ili drugi klub. Ja lično sam, uprkos pesimizmu kojim odiše ovaj tekst i objektivno nimalo svijetlim izgledima, barem u to siguran. Preživjeće Partizan sve ovo, ma koliko dugo još trajalo, ma koliko dugo trajao njegov oporavak. Preživjeće i ostaće ono što jeste. A, biće nekad i titula i trofeja.

Samo jedno je sigurno. Svaki dan koji ova uprava provede na čelu kluba period kasnijeg oporavka čini težim, dužim i bolnijim. Mnogi će sad pitati: “Ko umjesto njih?” Pa, ako u Srbiji ne postoji baš niko ko je sposoban, iole uticajan, a želi dobro Partizanu i spreman je da se bori da dobrobit kluba, onda trpimo i dalje Vučelića, Vazuru i Vuletića dok nam rade u korist i za dobro Partizana. Ko preživi, pričaće. O njima i svemu drugom.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.